Na televizijski sadržaj koji pomiče granice i
ruši sve tabue, krši zakone i pravila čekali smo još otkako se David Lynch ukazao s
novom sezonom "Twin Peaksa" u ljeto 2017. godine, a sa "Too Old
to Die Young" Danac Nicolas Winding Refn pokazao je da je najbolji učenik
starog majstora. Refn se kao iznimno talentiran autor predstavio već u
dvadesetim godinama života filmom "Pusher" snimljenim u Danskoj, koji
je snimio u realističnom stilu. Potom je u istom stilu zaključio trilogiju, da
bi potom Refn napravio stvarateljsku transformaciju kakva se rijetko ima
prilike vidjeti. Iz realizma je skrenuo u avangardu i art-house, počeo je svoj
stil iznova izgrađivati u posve novom pravcu, prihvatio je nadrealizam te je
snimio dva iznimna filma, "Bronson" i maestralni "Valhalla
Rising". Potom se zaputio u Hollywood te je u Americi snimio još tri filma
(Drive, Only God Forgives i Neon Demon), s kojima, iskreno, i nisam bio posebno
impresioniran, no sada vidim da su ta tri filma bila samo priprema za potpunu
eksploziju. Za erupciju apsolutne kreativnosti i vizije, za rušenje granica i
za nešto sa čime se jedino "Twin Peaks" može mjeriti.
"Prestar da bi umro mlad" dokaz je
da je Refn apsolutni vizionar, autor koji se ne boji baš ničega i koji je
konačno dočekao da dobije potpuno otvorene ruke i radi ono što hoće onako kako
hoće. Već je neko vrijeme jasno da kreativci sele na televiziju i na streaming
- platforme kao što je Netflix, a iako je s jedne strane gubitak što dobar dio
sadržaja koji ti majstori snimaju nemamo prilike gledati u kinima, s druge
strane i nije im za zamjeriti jer na televiziji očito dobivaju i sredstva i
apsolutnu slobodu da snimaju ono što hoće. Možda najbolji primjer je Meksikanac
Alfonso Cuaron, koji je od Netflixa dobio otvorene ruke za "Romu",
raskošnu artističku sagu koju bi jako teško financirao bilo koji veći američki
studio, bez obzira na Cuaronov status. Isti je slučaj i s Refnom i njegovom
serijom. Posve je očito da su u Amazonu imali apsolutno povjerenje u njega i
dali mu otvorene ruke da radi što hoće i da do kraja razvije svoju viziju, a
rezultat toga je impresivan.
"Too Old to Die Young" je
remek-djelo avangardne kinematografije, serija koja se kroz deset epizoda
proteže čak na 13 sati (epizode traju od tridesetak pa do gotovo stotinu
minuta) i serija na koju ne postoji jednostavan odgovor na pitanje o čemu se tu
točno radi. Kratki opis radnje na IMDB-u kaže da mladi detektiv Martin Jones
(Miles Teller), koji paralelno s poslom policajca radi i kao plaćeni ubojica za
kriminalno podzemlje Los Angelesa, doživljava egzistencijalnu krizu, a ona ga
odvodi sve dublje u krvavi svijet nasilja. No, to je samo jedan fragment onoga
što se ovdje događa. Imamo tu na djelu i cijelo kriminalno podzemlje Los
Angelesa, od meksičkih kartela, japanskih yakuza, osvetnika koji ubijaju
zlikovce, čarobnica odnosno anđela smrti, ekscentričnih biznismena. Imamo ovdje
i najbizarniju policijsku postaju ikada u kojoj poručnik svoje podređene
zabavlja svirajući ukelele i postavljajući predstave o Isusu. Tu je i svijet
ekstremne pornografije, gotovo nezamislivo, pretjerano, skoro pa tarantinovsko
nasilje, a i iako sve to na trenutke možda i djeluje besmisleno i besciljno,
ova je serija prepuna skrivene i neskrivene simbolike te je i oštra društvena
kritika te parabola na trenutak u kojem se našlo današnje društvo i smjer kojim
ono ide. U potpuni nihilizam i čistu destrukciju, u
bezgranično i nepojmljivo nasilje, u narcizam, otuđenost i potpuni besmisao.
Upravo takav je svijet u Refnovoj seriji. Potpuno besmislen, toliko nepojmljivo
zao i pokvaren da to čak prelazi granice ljudskosti i svi ti likovi su potpuno
dehumanizirani i u sebi nemaju gotovo ništa ljudskog. Apsolutno svi likovi
koje upoznajemo ovdje gotovo pa su čisti demoni, a u ovoj seriji ne postoji
niti jedan lik za kojeg bi se moglo reći da je pozitivac. Ne sjećam se da je
ikada postojao neki televizijski ili filmski sadržaj u kojem su svi likovi bili
negativci, sociopati neprilagođeni društvu, kojima je jedino zajedničko da
cijeli svijet žele zbrisati s lica zemlje. Svi ti osvetnici koji su si dali
zadaću očistiti svijet od pedofila, silovatelja i raznih drugih manijaka
ustvari nisu ništa bolji od njih samih. Jednako koliko je Refn ovom serijom dao
hommage Davidu Lynchu, svijet koji je on stvorio pomalo podsjeća na svijet koji
u svojim posljednjim filmovima zamišlja njegov sunarodnjak Lars von Trier.
Svijet je to kojem nema spasa ni pomoći, društvo je to za koje ne postoji
oprost ili iskupljenje, svi koji ga nastanjuju osuđeni su na patnju i smrt.
Gotovo nemoguće je ovu seriju svrstati i
žanrovski jer kreće se ona između torture porna, horora, akcije, trilera,
krimića, drame pa do bizarne crne komedije i satire. Iz scene u scenu te se
barijere ruše i pretapaju u jedno, u nevjerojatnu cjelinu kakvu, vjerujte mi,
do sada nismo imali prilike gledati. Osim tematski i stilski je "Too Old
to Die Young" nešto posebno. Vizualno je sve to blještavo, prepuno
neonskih svjetala i ostalih oblika rasvjete, s pomno osmišljenim produkcijskim
dizajnom, kulisama, kompletnom scenografijom, a fotografija iransko - američkog
snimatelja Dariusa Khondjija (Sedam) je impresivna. Očito je kako je Refn imao
jasnu viziju onoga što želi pa tako često imamo statične kadrove, ili kameru u
sporom pokretu koja prati likove koji se kreću, a najveća posebnost su puževski
spori i dugi švenkovi. I sam ugođaj je nekako neprirodan, nečovječan. Nitko se
tu ne smije, svi su likovi ozbiljni i namgrođeni, sporo govore i imamo čak i
bizarno duge razmake među riječima i rečenicama, a u prvom planu često su lica,
gotovo kao u filmovima Sergia Leonea.
Imamo tu i dosta scena koje naizgled nemaju
nikakvog smisla i važnosti za cijelu priču, no sve te scene izgledaju čarobno i
čudesno. Pretpostavljam da se mnogima ova serija neće svidjeti jer jasno je da
Refnova vizija nije po svačijem ukusu, posebno jer je ovo nešto najnasilnije
i najekstremnije što se uopće može vidjeti na televiziji. Svo to nasilje Refn
dodatno potencira i imamo tu pregršt prizora u kojima iz bliza netko nekome
pištoljem raznese mozak ili ga mačetom isječe na komadiće, no sva ta
brutalnost, ekstremnost, nastranost, svo to besmisleno i naizgled nepotrebno
nasilje, stavljeni su ovdje s jasnom namjerom. Refnova želja je isprovocirati
reakciju kod gledatelja, a svo to nasilje kojem svjedočimo pred ekranima nije
ništa u odnosu na nasilje kojem svakodnevno svjedočimo u stvarnosti pa se nitko
oko toga previše ne zabrinjava. Iako u pravilu i nisam pobornik grafičkog
nasilja na ekranima i često ono može biti kontraproduktivno i nepotrebno, u sadržaju
poput ovog ono je nužno. Svijet koji je Refn stvorio i koji nam je predstavio
jednostavno ne bi bio stvaran bez svog tog nasilja i bez svog tog crnog mraka
koji se slijeva s ekrana.
Možda će na prvu, dok vas Refnov suludi svijet
ne uvuče unutra sve to djelovati
banalno, ti dijalozi će djelovati neprirodno, neživotno. Ta sporost ne samo u
tempu razvoja priče, nego i u kretanju i u govoru svih likova, može u početku
živcirati i smetati, no imam dojam kao da je Refn htio postići da njegova
serija bude sušta suprotnost većini holivudskog sadržaja u kojem sve trči,
leti, frca i skače. I ne samo to, ovaj (polu)svijet je i antipod stvarnog
svijeta u kojem cijelo vrijeme trčimo i žurimo, a baš kao i u stvarnosti, ništa
se ovdje ne događa iz reda i smisla i s razlogom, već sve nastaje i događa se
iz potpunog kaosa i besmisla. Nije teško za pretpostaviti da je Refn pravi
pesimist po pitanju ne samo kamo ide, već i gdje je danas stigao svijet i
društvo. I teško mu je na tome zamjeriti jer i sami svo valjda svjesni da
živimo u svijetu koji izgubio svaki smisao i u kojem su nasilje, narcizam,
kriminal, oholost postali mjerne jedinice za uspjeh. Prepuna je ova serija i
religijskih konotacija, imamo tu i tipove s mesijanskim kompleksom, natruhe
paganizma i kultova, ma nema čega nema.
Za razliku od nekih prijašnjih filmova gdje je
Refnovog šutljivog, bezizražajnog (anti)junaka utjelovio Ryan Gosling, ta je
zadaća sada pripala Milesu Telleru. Zanimljivo, Tellera smo po prvi put vjerojatno
zapazili u "Whiplashu" Damiena Chazallea, koji je potom u sljedeća
dva filma angažirao Goslinga, dok je Tellerov lik Martin Jones sada vrlo
sličan Goslingovim u "Drive" ili "Only God Forgives". Tip
koji nikada ne pokazuje nikakve emocije, tip koji govori što je manje moguće i
potpuno moralno ambivalentna osoba, koja ni ne shvaća da razliku između dobra i
zla uopće ne raspoznaje. I jako dobro se Teller snašao u takvoj ulozi, a i
ostatak glumačke ekipe je jako zanimljiv i vrlo dobro kastiran.
Agusto Aguilera
je novi zapovjednik meksičkog kartela, potpuno poremećeni tip s bolesnom
fiksacijom na svoju majku, nekadašnju šeficu kartela, čijim ubojstvom zapravo i
počinje cijela priča. Cristina Rodlo je njegova nevjesta Yaritza, krvožedna
osvetnica, dok je Nell Tiger Free, koje se sjećamo kao Myrcelle Lannister iz
"Igre prijestolja" sada odrasla i ona je Jonesova maloljetna djevojka Janey,
a ovaj skladan par se upoznao dok je Martin radio očevid samoubojstva njene
majke. William Baldwin je Janeyjin ekscentrični otac, hedge-fondaš i milijarder
s iritantnim tikovima, John Hawkes je osvetnik Viggo, a Jena Malone je nekakva
njuejdžovska vidjelica koja Viggu daje zadatke kojeg se ljudskog šljama mora
riješiti. Ne smije se zaboraviti ni odličan soundtrack, ali ni izvrstan score
prvog bubnjara Red Hot Chili Peppersa Cliffa Martineza, koji je radio muziku za
brojne filmove Stevena Soderbergha (Traffic, Seks laži i videovrpce), ali i za
prethodna tri Refnova filma. Ponavljam, "Prestar da bi umro mlad" je
serija koja se definitivno neće svidjeti svima i serija je to koja će vas više
puta razljutiti i šokirati, no Refn je snimio nešto što se nitko prije njega
nije usudio i seriju koja će, uvjeren sam, s protokom godina doseći kultni
status.
Primjedbe
Objavi komentar