Fanovi znanstvene fantastike vjerojatno se
dobro sjećaju filma "Ex Machina" Alexa Garlanda iz 2014. godine. I
dalje je to jedan od vrhunaca žanra u ovom desetljeću i Garland je u ovoj
minimalističkoj distopiji o mladom programeru koji je izabran za sudjelovanje u
eksperimentalnom programu stvaranja humanoidne robotice s izrazito razvijenom
umjetnom inteligencijom. Bio je to iznimno pametan, zastrašujući i
upozoravajući film o tome gdje može odvesti to moderno igranje bogova, a čini
mi se da je upravo "Ex Machina" bio i glavni uzor vizualnom umjetniku
Gavinu Rotheryju. "Archive" je bio dugometražni debi za ovog Britanca
koji je godinama radio kao programer videoigara, a potom i na vizualnim
efektima za filmove kao što je recimo hvaljeni "Moon" Duncana Jonesa,
inače sina Davida Bowieja.
I u Rotheryjevom filmu imamo mladog
znanstvenika koji si je dao zadatak napraviti humanoidnog inteligentnog robota.
Radnja "Archivea" zbiva se dvadesetak godina u budućnosti i George
Almore (Theo James) se nalazi u posebno dizajniranom laboratoriju negdje u
zabačenom dijelu Japana. Nakon dva ne posebno uspješna pokušaja, njegov
posljednji prototip humanoidne inteligentne robotice samo što nije spreman. I dok ga pritišću rokovi, vlasnici
kompanije koja ga je angažirala u stvaranju AI robota pušu mu za vratom, a
prethodna dva robota i nisu posebno oduševljena što nije zadovoljan njihovim
performansama te radi na trećem, on ima skriveni cilj. Robota na čijem
usavršavanju radi George planira stvoriti na sliku i priliku svoje žene Jules
(Stacy Martin) koja je poginula, a naravno da nitko ne zna njegove stvarne
namjere.
Vizualno "Archive" izgleda zaista
impresivno i posve je očito da je Rothery tu na domaćem terenu, a fino je
osmislio i priču, koja pomalo podsjeća na "Ex Machinu", no tek na
površini. Dok mladi znanstvenik u "Ex Machini" u seksi robotici koju
je utjelovila Šveđanka Alicia Vikander pronalazi svojevrsni objekt žudnje,
mladi znanstvenik u "Archive" roboticu stvara jer se ne može pomiriti
s gubitkom voljene. Otvara Rothery ovdje teme kao što su besmrntnost i
transhumanizam odnosno bavi se pitanjem hoće li se zaista u budućnosti
ostvariti predviđanja da ćemo svi biti vječno živi pa makar i kao program
nečijeg kompjutera. Mene sve te priče o vraćanju mrtvih među žive i pokušajima
oživljavanja automatski podsjete na dobrog starog Frankensteina i Marry
Shelley.
Rothery je u high-tech distopijsko okruženje
zapravo uspio fino upakirati romantičnu dramu jer ćemo preko Georgeovih
flešbekova postupno saznavati pojedine detalje iz njegove veze s Jules. Kao što
se očekuje u sličnim filmovima, imamo ovdje dosta iznenađenja, preokreta i
twistova, a po uzoru na kolegu Garlanda i Rothery se odlučio na minimalističke
uvjete pošto se uz Jamesa i Martin tek povremeno pojavljuje (ili čuje) samo
nekolicina likova. Zahvaljujući epidemiji Covida, "Archive" (tako se
naziva tvrtka za koju George radi, od tuda djelomično i naziv filma iako je i
samo ime dosta dvosmisleno) nije dočekao kino distribuciju, već je odmah
završio na internetu, a ljubitelji SF-a, tehnologije i svih tih futurističkih
čudesa zasigurno neće promašiti s ovim filmom.
Primjedbe
Objavi komentar