Snimio je Portugalac Ivo Ferreira ovu poetičnu
i reflektivnu crno - bijelu, pomalo malickovsku kontepmlativnu ratnu dramu po autobiografskom
dokumentarnom romanu svog sunarodnjaka, Antonia Loba Antunesa. Ovaj ugledni
portugalski pisac, svojedobno kandidat i za Nobelovu nagradu, nakon završetka
studija medicine je završio u vojsci i poslan u Afriku, gdje je njegova zemlja
taman vodila kolonijalne ratove sa zemljama poput Angole, Gvineje Bisao ili
Mozambika koje su se borile za samostalnost. Ti kolonijalni ratovi konačno su
završili tek 1974. godine državnim udarom kojim je srušena četrdesetogodišnja
nacionalistička diktatura Salazara i njegovih nasljednika. Antunes je za
vrijeme trajanja rata nekoliko godina bio vojni liječnik u Angoli, a sve ono
što je ondje doživio, vidio, osjećao i razmišljao, tridesetak godina kasnije je
objavio u formi pisama koja je slao svojoj supruzi.
U ovom djelomično i autobiografskom filmu i glavni
protagonist je mladi vojni liječnik Antonio koji je zaglavio u ratu u Angoli i
koji se nada da će jednog dana postati pisac. Ono što je specifično u ovom
poetičnom, pravom pjesničkom, lirskom filmu je da praktički cijelo vrijeme
Antoni ili njegova žena u offu čitaju pisma koja šalju jedno drugom, dok slika prati ono što se događa s
njim u Africi na ratištu. Dok Antonio ženi u pismima gotovo pa posve pjesnički
opisuje svoje osjećaje, piše nježne i emotivne riječi koje slušamo, u pozadini
često imamo brutalne scene ratnih razaranja, užasa, kaosa i svog zla koje se
ondje događa. Ta kontradiktornost između zvuka i slike, onog mirnog, toplog,
umirujućeg i emotivnog glasa i teksta koji slušamo s jedne te često stravičnih
ratnih scena snimljenih crno - bijelom kamerom, na početku djeluje pomalo
zbunjujuće. No, "Cartas da Guerra" zbog toga je posve specifičan i
originalan film, koji kao da svojim nježnim i umirujućim tempom i tonom
hipnotizira i opusti gledatelja da bi ga povremeno šokirao i razljutio nekim neočekivanim
prizorima.
Kao i svi najbolji i najpoznatiji ratni filmovi i Ferreirin je pravi
antiratni, čija intencija nije veličati svo to nasilje, bezumlje i destrukciju,
već kroz primjer čovjeka prikazati sav taj besmisao. Tako je i glavnom junaku
od samog početka potpuno jasno da je to unaprijed izgubljeni rat za Portugal i
da njegova zemlja iz tog sukoba nikako ne može izaći kao pobjednik i on kao da
se srami samog sebe i gadi mu se što je sudionik rata na strani ugnjetavača. Za
razliku od nekih svojih suboraca, on lokalno domorodačko stanovništvo ne smatra
nižom razinom ljudskog postojanja, već ravnopravnim ljudima kojima pripada sve
ono što pripada i bijelcima. Potpuno je ovaj film svojedobno trijumfirao u
izboru za najbolji portugalski film godine te je osvojio čak devet nagrada,
među njima i za film godine, režiju i adaptirani scenarij.
Primjedbe
Objavi komentar