Snimio je japanski filmaš Tetsuya Nakashima
jedan od najšokantnijih filmova desetljeća, stilizirani psihološki triler koji
od prve do posljednje scene ne staje sa šokovima, a koji je ujedno i izvanredna
društvena kritika. U samom startu upoznajemo osnovnoškolsku učiteljicu Yuko
Moriguchi, koja svom razredu objavljuje da odlazi jer se mora
brinuti o svom bivšem partneru i ocu njene kćeri Manami, koji je HIV pozitivan
i bliži mu se kraj. Njezin emotivni oproštaj velika većina učenika uopće ne
doživljava, već oni jedan drugog gađaju lopticama od papira, mlate se,
prčkaju po mobitelima, no vrlo brzo njezina će ih priča donekle zainteresirati.
Učiteljica sve njih podsjeća kako je nedavno ubijena njezina kćer i kako ona
zna da su za njenu smrt odgovorna dvojica učenika iz njezinog razreda, a njima
je nastavnica spremila i više nego šokantnu i okrutnu osvetu.
I bit će to tek prvo u nizu iznenađenja koje
nam je spremio Nakashima, odnosno nekadašnja kućanica Kanae Minato koja je sve
šokirala istoimenim debitantskim romanom koju godinu ranije. Njezina knjiga
bila je i najprodavanija knjiga u Japanu 2009. godine pa zato i ne čudi da se
tako brzo krenulo u ekranizaciju, dok je bila njena priča još vruća roba. Iako
je i ovaj roman jedan u nizu onih koje nisam čitao pa si oduzimam pravo njegova
komentiranja, napravio je Nakashima senzacionalan posao i na naizgled
jednostavan način zaokružio cjelinu u kojoj ćemo na kraju praktički istu priču
sagledati iz kutova nekolicine glavnih likova. I svi ti likovi svoju stranu
priče iznose u obliku priznanja (od tuda, bit će, i naziv knjige i filma
"Priznanja"), a sa svakim novim priznanjem i novim detaljima postajat
će ova ionako šokantna, potresna i zaprepašćujuća priča sve jezivija i
zaokruženija.
Za razliku od bezbroj japanskih filmova, koji
su šokirali grafičkim i eksplicitnim nasiljem, prikolicama krvi koje se
prolijevaju i nevjerojatno maštovitim kasapljenjima, okrutnošću i brutalnosti,
u "Confessions" toga ima tek u zanemarivim količinama, no film je to
koji još dugo nakon gledanja ostaje negdje u podsvijesti, vjerojatno zato jer
djeluje toliko stvarno. Napravljen je ovaj film moderno, pametno, promišljeno i
odmjereno, a opet beskrajno šokantno i groteskno te uz standardni zločin i
kaznu, vidimo i kakve su posljedice zločina. Inače, prema i dalje važećem
japanskom zakonu, djeca do 14 godina ne mogu kazneno odgovarati za zločine koje
čine, a tu su spoznaju odlučili iskoristiti i klinci koji su ubili učiteljicinu
kćer. S obzirom da su se njezini učenici ne samo provukli bez ikakvih
konzekvenci zbog groznog zločina koji su počinili, već su se nastavili
podsmjehivati iz svoje nastavnice jer su bili uvjereni da im nitko ništa ne
može, učiteljica je odlučila uzeti pravdu u svoje ruke. Kako za njezin
osvetnički plan saznajemo praktički na samom početku, do kraja filma stalno
putujemo kroz događaje nakon njezinog uvodnog monologa pred razredom, a o
događajima koji su prethodili i koji će se poslije odigrati saznajemo kroz
priznanja njenih troje učenika.
Osim što je ovaj film eksplicitna kritika
zakona prema kojima je djeci dopušteno sve pa tako i ovakvi najjeziviji
zločini, "Priznanja" je i mračna kritika cjelokupnog japanskog
društva u kojem su ovakvi slučajevi postali stanje stvari. Društvo u kojem je
bullyng među djecima nešto posve prihvatljivo i normalno i društvo u kojem se
roditelji uopće nemaju vremena baviti svojom djecom, već su preokupirani samima
sobom i svojim životima. Kako bi privukli pažnju svojih roditelja, ali i svih
drugih, tako će se i učenici iz ovog filma odlučiti na ekstremne poteze, no što
kad se tvoj ekstremni potez izgubi u sličnom moru ekstrema? Što kad su novine i
mediji preplavljeni sličnim bolesnim i morbidnim slučajevima pa ubojstvo
djevojčice prođe tek kao usputna vijest jer se poklopilo da je istog dana neko
drugo dijete poubijalo cijelu svoju obitelj? Ono na štu spremna ova djeca samo
kako bi privukla pažnju zaista šokira, bez obzira što je posve jasno kako je
situacija ovdje ipak preuveličana, karikirana i dovedena do ekstrema, no tek
kad se dogode ekstremi, nažalost tek tada reagiramo.
Iz čiste obijesti i želje da budu primijećeni,
klinci će se ovdje pretvoriti u čisto zlo. U potpuno izopačena stvorenja koja
se stvaraju zbog nedostatka pažnje, ljubavi, zbog usamljenosti, otuđenosti i
zapostavljenosti, a to je, nažalost, smjer u kojem putuje današnje društvo i ne
otpušta nogu s papučice gasa. Sve više se nažalost pretvaramo u potpuno
bezosjećajno društvo bez i one minimalne empatije u kojem samo nasilje,
groteska i nihilizam privlače pažnju i mislim da ovaj film ponajviše upozorava
upravo na tu situaciju. Bio je ovaj film i japanski kandidat za Oscara, a iako
je ušao u uži izbor, na kraju nije uspio dohvatiti nominaciju za najbolje
ostvarenje izvan engleskog govornog područja. No, zato je apsolutno trijumfirao
u izboru za najbolji japanski film godine, pokupivši sve najvažnije nagrade, od
one za najbolji film i režiju pa do glumačkih i tehničkih kategorija.
"Confessions" je definitivno jedan od onih filmova na koje je
nemoguće ostati hladan i indiferentan, a za mene je to i nakon ponovljenog
gledanja nakon više godina, apsolutno remek-djelo kojem se vrijedi iznova
vraćati.
Primjedbe
Objavi komentar