I godinama nakon što je ostao bez supruge koja
se utopila, Juha se ne može pomiriti s gubitkom. Bez obzira što mu je kćer već
sada tinejdžerica, ovaj je liječnik potpunuo otupio. Povučen je, šutljiv,
nezainteresiran za sve oko sebe, depresivan, suicidalan i nikako se ne uspijeva
vratiti normalnom životu. Još više će Juha zastraniti kada slučajno završi na
sadomazohističkoj seansi kod domine Mone, također prilično psihički nestabilne
osobe i shvatit će da mu najveći užitak donosi fizička bol. Tom fizičkom boli
koju će mu nanositi Mona kao da će on uspjeti kompenzirati psihičku i duševnu
bol zbog gubitka voljene supruge, a počet će se on ubrzo mijenjati. Postat će
Juha potpuno opsjednut dominom i trenucima u kojima mu ona nanosi fizičku bol,
a ta njegova opsjednutost i manija počet će mu dodatno urušavati život.
Imala je ova šokantna, mračna, uvrnuta,
nasilna, hladna pa i dosta perverzna romansa, koju je napisao i režirao J.-P.
Valkeapää (They Have Escaped, The Visitor) premijeru na redateljskoj večeri
festivala u Cannesu, a bavi se ona čestom tematikom kako se ljudi nose s boli i
gubitkom. "Dogs Don't Wear Pants" je tipični art film koji je
vizualno upečatljiv i stiliziran, s gotovo minimalističkim scenarijem i jako
malo dijaloga, no sve to Valkeapää nadoknađuje zaista izvrsnom režijom. Kao da
se ovim provokativnim i kontroverznim filmom autor pita do gdje mogu ići granice
ljudske autodestruktivnosti i želje za poniženjem, ali i je li pogrešno na
čovjeka koji se odluči na ovakav, nazovimo to hobi, nužno gledati kao na
bolesnog perverznjaka ili kao na nekog tko je uspio pronaći nešto što ga
održava na životu.
Posebno je impresiva i upečatljiva finalna
scena, kada će Juha otkriti da nije jedini kojeg privlači ovaj svijet, a ta
spoznaja kao da će ga dodatno osloboditi i vratiti mu želju za životom. Iako
sam jedan od onih koji vjerojatno nikada neće moći shvatiti taj sado - mazo
BDSM svijet i daleko od toga da me nešto takvo privlači, Valkeapää je napravio
izvanredan posao jer je od lika na kojeg bismo u pravilu gledali s prijezirom
stvorio osobu s kojom se može suosjećati i osobu koja se može razumijeti. Iako
ima tu scena BDSM seansi koje je zaista bilo dosta teško za gledati, bila je
ova uznemirujuća i šokantna priča čak i iznad mojih incijalnih očekivanja.
Jedina zamjerka bila mi je što je lik domine Mone ostao ipak dosta nerazrađen i
nejasan jer dok o Juhinom privatnom životu i njegovim problemima saznajemo
gotovo sve, osim nekih kratkih i plošnih natruha Moninog dnevnog života izvan
"tamnice" u kojoj dominira, ne znamo gotovo ništa i ostaje nam
nejasno zašto je i kako je završila u tom BDSM biznisu.
Primjedbe
Objavi komentar