Michael Winterbottom hiperproduktivni je
britanski filmaš, zbog čega djelomično i kvaliteta njegovih filmova često
oscilira, no svejedno je to autor vrijedan pažnje. Snimao je on i igrane
filmove i dokumentace, a u ovoj satiri svijeta bogatih i slavnih ponovno je
udružio snage s poznatim sunarodnjakom i komičarem Steveom Cooganom s kojim je
radio serijal filmova i seriju "The Trip". Coogan je ovdje sir
Richard "Greedy" McCreeadie, milijarder i modni mogul koji se upravo
na grčkom otoku Mikonosu sprema proslaviti 60. rođendan. I naravno da to ne
može biti bilo kakva proslava, već je angažirao on cijelu vojsku potplaćenih
radnika da mu pripreme tematsku proslavu u stilu Gladijatora. Gradi se tako
cijeli amfiteatar, angažirani su lavovi, svi gosti morat će biti odjeveni u
stilu Rimljana, a pozivi su pozvani svim svjetskim celebrityjima. Jedina je
dvojba koga od pjevača angažirati za proslavu, Beyonce, Rihannu ili Eltona
Johna?
Paralelno s pripremama za proslavu rođendana,
kroz flešbekove pratimo i životnu priču ovog ljudskog šljama i to pomalo u
stilu mockumentaryja. Jer Greedy je za pisanje knjige o samom sebi angažirao
novinara Nicka (David Mitchell), koji je razgovarao s brojnim ljudima iz
njegove prošlost kako bi stvorio što kompletniju sliku o ovom bahatom, škrtom i
zaista karikaturalnom milijarderu. Saznat ćemo tako kako se ovaj šibicar i
sitni prevarant počeo uspinjati na društvenoj ljestvici sedamdesetih i
osamdesetih, a pratimo i njegov nedavni slučaj pred vladinim istražnim organima
u kojima ga se istražuje zbog financijskih i etičkih malverzacija u modnoj
industriji. Vrlo brzo postat će nam ovdje jasno da je do svega onoga što ima
McCreadie stigao divljom eksploatacijom, često više ilegalnim nego legalnim
radnjama, poreznim prijevarama, gašenjem poslova u Velikoj Britaniji i seljenja
na daleki istok gdje žene i djeca rade za crkavicu uz koju jedva preživljavaju,
dok on zgrće milijarde.
Intencijski je Winterbottom ovdje sve
pretjerano naglasio i potencirao jer "Greed" je prvenstveno satira pa
tako ovdje imamo i izbjeglice s blistok istoka koje su se naselile na javnim
plažama na Mikonosu, no Greedyju smetaju jer mu kvare pogled. Tu je i njegova
mater, jedna od onih sirovih i neotesanih Irkinja iz kamp kućica, koja ima
dobrih 80 godina, no plastičnim operacijama i sličnim estetskim zahvatima
uspjela je postići da izgleda kao da joj je bar 20 godina manje. I njegova
djeca su tipična djeca milijardera, kćer mu je razmažena glupačica koja snima
svoj reality show, a sin mu je nedojebani i iskompleksirani tinejdžer koji bi
kresnuo tatinu curu manekenku.
Iako Winterbottom ovdje pomalo nastupa i iz
pozicije propovjednika i aktivista te kao da prstom pokazuje gledajte ljudi taj
šljam koji se kupa u novcu i ne zna što bi s njim dok vas bacaju iz domova,
bilo je ovo zabavno, duhovito i ironično. Iako na prvu možda i djeluje
pretjerano, ne bih se kladio da baš tako ne izgledaju životu tih sretnika koji
su se uspjeli obogatiti na tuđoj nesreći i kojima je sve to što rade nešto
najnormalnije. Tako je i Greedy zapravo odvratni škrtac koji je godinama
izvlačio novac iz svojih firmi i tjerao ih u bankrot, a vidjet ćemo i na koji
se perfidni način uspio tako obogatiti. Iako je "Greed" prvensteno
satira i subverzivna komedija, meni je kad vidim te pijane milijardere zapravo
muka i osjećam se baš jadno i bijesno, čak toliko da takvima poželim sve najgore, da dožive sudbinu koja očekuje i glavnog antijunaka ovog filma.
Primjedbe
Objavi komentar