Bio je ovo jedan od onih filmova o kojima sam
pročitao cijelo čudo hvalospjeva, nestrpljivo ga iščekivao, a onda se pokazao
kao prilično razočaranje. Pokazao se "House of Hummingbird" kao
nevjerojatno dug, spor film, koji se vuče sporije od magle i nikako da završi,
a u središtu priče mu je zanemarena i usamljena 14-godišnjakinja. Vrijeme radnje
je 1994. godina i u "Kolibrićevoj kući" tinejdžerica Euhee luta
ulicama grada u potrazi za ljubavi, prijateljstvom i tko zna čime i luta ona
bogami skoro dva i pol sata, sve dok se ne uruši most u Seulu (bez brige, neće
mala poginuti, nije to takav tip filma). Živi ona u dosta disfunkcionalnoj
obitelji s roditeljima koji se stalno svađaju, sa sestrom koja stalno upada u
probleme i s bratom koji je stalno mlati i njen život nakupina je svakodnevnih
rutina i misli ona da se nikada nešto zanimljivo u njenom životu neće dogoditi.
Ako je suditi po ovom filmu, vjerojatno i
neće, a scenaristica i redateljica Bora Kim, kojoj je "House of
Hummingbrird" bio dugometražni debi, lik glavne junakinje osmislila je po
samoj sebi i vlastitoj adolescenciji. Bilo mi je ovo stvarno predugačko i uz
velike borbe sam uspio završiti ovu coming-of-age dramu čija priča definitivno
ima smisla i koja je krcata emocijama, no ovakvi filmovi su baš ono što ne
volim. Pretenciozno, razvučeno, sporo, na trenutke užasavajuće dosadno i naporno,
bez imalo promjena u tempu i raspoloženju, ravnocrtno. Imam dojam kao da je
Bora pomalo pokušala kopirati stil japanskog majstora Hirokazua Koreede koji
također snima dosta spore filmove o svakodnevnim životima prosječnih ljudi
kojima se naizgled ništa ne događa, no Koreeda to ipak radi s daleko više
stila, mjere i pažnje. Naravno, ukoliko se meni nije svidio ovaj film to ne
znači da nekome od vas neće, tim više jer "House of Hummingbird"
osvojio više od 30 nagrada po svjetskim festivalima i u izborima za film
godine.
Primjedbe
Objavi komentar