Vijesti pa i filmovi iz Kazahstana očito jako
sporo stižu pa sam tek s dobre četiri godine zaostatka uspio pronaći drugi film
tamošnjeg filmaša Emira Baigazina. I sasvim sigurno se ne bih previše zamarao
traženjem "Ranjenog anđela" da prije nekoliko godina također s barem
četiri godine zaostatka nisam pogedao Baigazinov debitantski, ali impresivni film "Harmony
Lessons". Iako je Baigazin u međuvremenu snimio još jedan film (Ozen koji
je u ljeto 2018. prikazan u sekciji Horizonti festivala u Veneciji tako da
računam da bi za koje dvije godine mogao naletjeti i na taj film), a još jedan
mu je u postprodukciji, ipak ćemo se mi držati filma "Ranenny angel".
Riječ je o još jednom mračnoj i surovoj
realističnoj drami koja se i stilski i tematski nastavlja na "Harmony
Lessons" s time da ovaj puta putujemo u mračne tranzicijske devedesete,
koje su očito i u Kazahstanu bile najblaže rečeno olovne. Kazahstan je zapravo
zemlja o kojoj jako malo znam. Osim da se ondje nalazi ruska svemirska baza, da
je to zemlja iznimno bogata prirodnim resursima i da je domovina jednog od
najpoznatijih istraživačkih novinara, Borata Sagdijeva, ne mogu se sjetiti
ničeg i nikog drugog. Nijednog sportaša, pjevača, glumca, nikoga osim mladog
gospodina Bagiazina. E da, sad sam se sjetio da je to prostorno najveća zemlja
u svijetu koja nema pristup moru. I ne treba sumnjati da je Kazahstan jedna od
onih autoritarnih država kao stvorena za tajkune i mutne tipove koja je danas
verojatno ipak dosta napredovala u odnosu na stanje koje ćemo vidjeti u ovom
filmu.
"Ranjeni anđeo" vraća nas četvrt
stoljeća unatrag, u razdoblje kada se ova zemlja pod vodstvom korumpiranog
autokrata Nursultana Nazarbajeva (čovjek je bio predsjednik od 1990. pa sve do
2019. godine, a procjenjuje se da posjeduje bogatstvo vrjednije od milijarde
dolara, naradio se čovje očito) tek počinjala snalaziti u postsovjetskom dobu.
Nestašice struje i štednje električne energije noću kako bi se spasila
ekonomija očito je bilo nešto najnormalnije ondje sredinom devedesetih vidjet
ćemo ovdje, a Baigazinov film sastoji se od četiri naizgled nepovezane priče. U
svim tim pričama u središtu pažnje su 13-godišnjaci koji će morati proći kroz
bolnu tranziciju iz dječaka u mladića, a situacija je za njih tim gora jer svi
oni žive u izrazito siromašnoj provinciji u nezamislivoj bijedi.
Djeluje ovdje sve nevjerojatno autentično i
nije mi poznato jesu li ljudi koje je Baigazin okupio ovdje profesionalni
glumci ili su naturščici, lokalci koje je angažirao zbog uvjerljivosti. Svi ti
mladići imaju neke snove i planove, no svi oni su isto tako svjesni da se
njihovi snovi neće realizirati jer nešto takvo se u Kazahstanu devedesetih ne
događa. Cijelo okruženje djeluje tu postapokaliptično, surovo i hladno, a takvi
će, surovi, nasilni i hladni, morati postati i svi ti mladi ljudi ako žele
preživjeti. Premijerno je "Wounded Angel" prikazan u programu
Panorama festivala u Berlinu, a tipični je to izdanak world cinema, filmskog
stvaralaštva iz neke egzotične zemlje o autentičnom društvu, stvarnim ljudima i
stvarnim problemima.
Primjedbe
Objavi komentar