Bila je ova socijalna drama i prvi film s
kojim su poznata belgijska braća, Jean-Pierre i Luc Dardenne trijumfirali na
nekom većem festivalu. Iako su dokumentarne, potom i igrane filmove počeli
snimati već sedamdesetih, tek dva desetljeće kasnije braća Dardenne su se
proslavili i postali jedni od miljenika europske i svjetske kritike.
"Rosetta" im je donijela prvu Zlatnu palmu u Cannesu, a ondje je
nagradu za najbolju glumicu osvojila tada potpuno anonimna mlada belgijska
glumica Emilie Dequenne, kojoj je uloga buntovne, bijesne i impulzivne
siromašne tinejdžerice bila i prva uloga u karijeri. Već u uvodnim scenama
jasno nam je da je Rosetta u ozbiljnim problemima. Nakon što joj probni rok na
poslu završi tako da nije zaposlena, ona će pokušati sve kako bi se izvukla iz
bezizlazne situacije u kojoj je zapela.
Živi ona s majkom alkoholičarkom u kamp kućici
u ilegalnom kamp-naselju u kojem obitava sami društveni talog. S obzirom da joj
je majka stalno pijana, podjednako pijani tipovi iz ovog naselja to
iskorištavaju te je stara svojevrsni seoski bicikl kojim se svi voze, a Rosetta
to jednostavno ne može podnijeti. Stalno se sukobljava i s majkom i s ostalim
kampkućićarima i pokušava pobjeći od takvog stila života. No, jednostavno ne
ide i ona sve dublje upada u glib jer ne zadovoljava uvjete ni za naknadu za
nezaposlene, nitko joj ne želi dati priliku na poslu. Postat će ova djevojka
spremna na sve kako bi se dokopala bilo kakvog posla, a lako je za
pretpostaviti da će tu činjenicu mnogi, svatko na svoj način, pokušati
iskoristiti.
Bio je ovo tipični film za braću Dardenne,
naturalistička i nimalo uljepšana drama o životnoj svakodnevici Belgijanaca
koji se ili nisu uspjeli snaći u životu ili nisu ni imali priliku. Društveni
otpadnici, marginalci, ljudi koje je uništio sustav i inače su u središtu
pažnje ovih Belgijanaca, a iako sve ovdje djeluje tako hladno, sirovo pošto je
film snimljen kamerom bez ruke na prirodnom svjetlu, gotovo u dogmatskom stilu,
ovo je film koji zaista izaziva bijes kod gledatelja. Iako braća Dardenne ni ne
pokušavaju Rosettu portretirati kao simpatičnu i dragu osobu i ni ne trude se
izazvati suosjećanje kod gledatelja, ovo je priča o djevojci koja možda nikada
u životu i nije bila sretna i koja možda i ne zna kako je to kada je čovjek
sretan.
Primjedbe
Objavi komentar