Sodoma koju ćemo upoznati u ovom
opservacijskom, esejističkom dokumentarcu nije biblijski grad koji je bog
odlučio spaliti zbog griješnosti njezinih stanovnika, već je to mjesto na kojem
završava elektronički otpad iz cijelog svijeta. Smjestila se Sodoma u predgaađe
prijestolnice Gane, Accru, a već u uvodu filma koji su snimili Austrijanci
Florian Wiegensamer i Christian Krönes saznajemo da je to možda i najotrovnije
mjesto na zemaljskoj kugli. No, svejedno ne samo da radi, već i živi ondje oko
šest tisuća muškaraca, žena i djece, kojima je elektronički otpad koji u Afriku
stiže iz Europe i Sjeverne Amerike egzistencija. Što više smeća donesu, to
bolje za moj biznis, neka ga samo Europljani šalju, kaže jedan od stanovnika
Sodome čiju ćemo sudbinu upoznati, a ovo je jedan od onih filmova koji zaista
šokiraju i čiji je cilj i pomalo prodrmati savjest nas zapadnjaka koji se inače
previše ne zamaramo time gdje naš otpad završava.
Bitno da je negdje daleko od naših
očiju i noseva, da ne smrdi nama pod prozorom. Jednom kad se riješimo starog
televizora, računala ili čega već, zasigurno se rijetko tko puno zamara gdje će
taj otpad završiti, a sada i to imamo priliku saznati. Uz ljude u Somori žive
koze i krave, koje također bauljaju po tom nepreglednom moru smeća te bleje i
muču, a autori su se odlučili za tip dokumentarca u kojem oni sami ne donose nikakav
komentar, već gledatelju prepuštaju da sam donosi zaključke. Dok kamera prati
svakodnevicu Sodome, u ofu svoje životne priče iznosi nekoliko ljudi koji su
zbog različitih razloga završili baš ondje. Pričaju oni ne samo kako su se
našli u tom smeću, već i koji su njihovi snovi, kako gledaju na vlastite živote
i egzistencije, a iz zasigurno stotina sati snimljenih materijala, redatelji su
u montaži dobili upečatljivu priču u kojoj slika obično prati baš ono o čemu
likovi pričaju.
Djeluje sve ovo zaista groteskno i nestvarno
jer ne samo da se tom smeću ne nazire kraj, već ondje vladaju kolera i
malarija. No, ondje je i novac, reći će jedan od trgovaca otpadom dok rastavlja
nekakav stari televizor ili monitor tražeći bakar ili neki drugi
metal koji može unovčiti. Vidimo tu i klasični kapitalistički paradoks u kojem
su ljudi svjesni da je okruženje u kojem žive užasavajuće opasno i nezdravo za
njih, no ne stignu oni previše misliti o svojoj budućnosti i zdravlju jer
Sodoma je ujedno i mjesto na kojem trenutačno mogu najbolje zaraditi. I barem
sanjati o boljem životu na nekom drugom mjestu iako velika većina ljudi koje
ćemo ovdje vidjeti sasvim sigurno nikada negdje drugdje neće otići.
Iako s opservacijskim dokumentarcima ponekad
imam problem da mi ne uspijevaju držati pažnju i da nakon nekog vremena postanu
monotoni i jednolični, s "Dobro došli u Sodomu" tih sitnih
neprijatnosti nije bilo. Taman kad jedan aspekt priče možda i postane naporan
ili se počne ponavljati, autori pronađu nekog novog zanimljivog lika čija nas
priča šokira i potrese još i više od one prethodne. Ovo je jedna od onih priča
u kojoj vidimo koliko je život zapravo jeftin, dokumentarac nevjerojatne
vizualne upečatljivosti koji u sebi skriva i puno životne mudrosti i istine jer
život u Sodomi zapravo funkcionira kao u svakom drugom gradu. Samo što sav taj
život ovisi isključivo o tom opasnom smeću, a iako bi se očekivao prikaz
najtužnijih ljudskih sudbina i da su ljudi koji ondje žive najgori pesimisti,
već je ovo ujedno i oda snazi ljudskog duha koji opstaje i u najgorim uvjetima.
Primjedbe
Objavi komentar