Možda zvuči pomalo nevjerojatno, no biografska politička drama Waltera Sallesa prvi je brazilski film ikada koji je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Nestvarno je da jedna velika, ali i posebna kinematografija do sada nije osvojila niti jednog Oscara, a prethodno je imala tek četiri nominirana filma. Prije "I'm Still Here" nominiran je još 1998. godine bio "Central Station" čiji je autor također Salles, a cijeli niz sjajnih filmova snimljen dvijetisućitih (prvi mi na pamet pada "Božji grad" Fernanda Meirellesa) je zanemaren. Ipak, sada je i ta povijesna filmska nepravda prekinuta, a "I'm Still Here" je definitivno film vrijedan Oscara.
Bio je film čija se radnja odvija kroz gotovo pola stoljeća nominiran za Oscara i za najbolji film uopće snimljen 2024. godine, a sjajna Fernanda Torres zasluženo je nominirana za najbolju glumicu. Nevjerojatan je podatak da je ona tek druga brazilska glumica nominirana za Oscara, a prije nje je to uspjelo samo njenoj majci Fernandi Montenegro također za ulogu u Sallesovom filmu "Central Station". Potresna je to drama koju izvrsnom izvedbom nosi upravo Torres kao Eunice Paiva, supruga bivšeg brazilskog političara i inženjera Rubensa Paiva (Selton Mello) koji je nestao početkom sedamdesetih za vrijeme vladavine vojne hunte u Brazilu. U početku njihov život s petero djece u Rio de Janeiru potkraj 1970. godine djeluje gotovo pa idilično.
U sunčanom retro štihu pratimo kako izgleda život ove obitelji u kući uz plažu u Rio de Janeiru nakon što su se vratili iz egzila pošto je Rubens nekoć bio kongresnik lijeve, radničke stranke. Odmaknuo se on od politike i posvetio se inženjerskom poslu, a riječ je o obitelji više srednje klase, liberalnim i modernim intelektualcima, koji se i druže s ljudima sličnih pogleda na život. Naravno da im je jasno da se situacija u Brazilu kuha i da je situacija užarena. Stalno dopiru vijesti o nasilju i otmicama koje provode ljevičarski militanti koji se bore protiv vojne hunte, a mnogi koji imaju bilo kakve veze s oporbom jednostavno nestaju. Rodrigo i Eunice pokušavaju od djece sakriti da je situacija uzavrela, no ipak najstariju kćer šalju s prijateljima u London, a vrlo brzo nakon njenog odlaska tajna služba će pokucati na vrata kuće obitelji Paiva.
I bit će to posljednji put da je netko uopće vidio Rodriga, a nakon što i sama provede 12 dana u zatvoru gdje je mučena, Eunice će postati ta o kojoj će ovisiti sudbina njene obitelji. I sjajna je Torres kao žena koja je uništena, slomljena, koja se raspada, koja kipti zbog bijesa i tuge jer je muž koji je bio skrbnik obitelji nestao i svjesna je ona što se s njim dogodilo. No, ona mora ostati snažna i sve će to morati stoički podnositi i morat će doslovno ponovno stvarati svoj život od nule. Dok je u početku ona kućanica koja brine o velikoj obitelji dok je muž taj koji privređuje te upravo oni planiraju izgradnju nove kuće, Eunice će brzo shvatiti da nema puno sreće samo od kukanja i plakanja. Jer ako se ona ne pobrine za obitelj, neće nitko i morat će ona donositi teške odluke i to u situaciji kada je tajna služba i vojska prate, a nitko joj ne želi reći što se zapravo dogodilo s njenim mužem.
Duboka je to i kompleksna povijesna drama o tragediji i traumi jedne obitelji, al i tragediji i traumi jedne zemlje koja i desetljećima kasnije ne zna što se dogodilo sa stotinama, možda i tisućama sličnih disidenata koji su jednostavno nestali. Bio je ovo i prvi Sallesov film nakon pauze od 12 godina i adaptacije romana Jacka Kerouaca "Na putu" i prvi film snimljen u Brazilu nakon čak 16 godina i "Linha de passe". No, za Sallesa je to bio i iznimno osoban film jer je za vrijeme odrastanja u Rio de Janeiru šezdesetih i sedamdesetih bio blizak prijatelj s djecom Paive jer je njegov otac bio dio kruga ljudi s kojima se družio Rubens Paiva.
Snimljen je "Ainda Estou Aqui" prema memoarima Paivinog sina Marcela Rubensa, bliskog Sallesovog prijatelja, a sjajna je to drama o izdržljivosti jedne obitelji koja je unatoč tragedijama i traumama uspjela ostati na okupu. I nije dopustila da je nestanak muža i oca uništi, no pitanje je što bi sa svima bilo da se Eunice nije doslovno pretvorila u ženu stijenu koja ih je sve uspjela održati na okupu. A istovremeno potpuno preokrenuti svoj život. I vizualno to izgleda fantastično, pogotovo te uvodne scene u kojima osunčana kamera u retro štihu prati te bezbrižne dane, a svako razdoblje u kojem se odvija radnja kao da je snimljeno nekim drugim formatom. Sjajna je i glazba Warrena Ellisa iz "The Bad Seedsa" Nicka Cavea, a zbilja je to poseban, dubok i iznimno kvalitetan film koji zaslužuje sva priznanja.
Primjedbe
Objavi komentar