Sasvim slučajno se poklopilo da sam film Vladimira Perišića pogledao točno u vrijeme kada su u Srbiji krenuli novi prosvjedi protiv vlasti. Radnja "Izgubljene zemlje" smještena je na kraj 1996. godine kada su u Srbiji, tada još uvijek SR Jugoslaviji započeli prvi prosvjedi i demonstracije građana protiv vlasti Slobodana Miloševića i njegove vlade. I stilski i vizualno djeluje drama ispripovijedana iz perspektive 15-godišnjeg dječaka Stefana (mladi Jovan Ginić dobio je nagradu Srce Sarajeva za najboljeg glumca) kao da se i stvarno događa u to vrijeme. Snimljeno je nekom retro kamerom i u retro štihu, a Stefana u početku upoznajemo dok je na selu kod bake i djeda, starog partizana koji je kćer nazvao Marklena po Marxu i Lenjinu.
A gospođa Marklena (Jasna Đuričić) je visoko pozicionirana funkcionerka u stranci na vlasti koja je, čini se, upravo ukrala izbornu pobjedu opoziciji u velikim gradovima kao što su Beograd, Novi Sad i Niš. I do tih trenutaka Stefanov život izgleda sasvim normalno i baš ničime se on ne ističe od ostatka svog društva. Trenira on vaterpolo, druži se s vršnjacima, no kako će prosvjedi ići dalje i kako će vlast na njih sve žešće i nasilnije reagirati, tako će se i mijenjati odnos svih prema Stefanu. Sjajna mi je scena s treninga vaterpola kada nitko od suigrača ne želi Stefanu dodati loptu pa ni kada se nalazi u idealnoj poziciji za šut.
No, neće on takvo otvoreno izbjegavanje, šikaniranje pa i sve otvorenije neprijateljstvo doživljavati samo na treningu. Njegovi kolege u Stefanu će vidjeti dostupnu im personifikaciju vlasti koju ne podnose i koja ih gazi, a jadni dječak će ni kriv, ni dužan ispaštati. Cijelu ovu priču pratimo iz perspektive ovog nesretnog dječaka čiji će se svijet praktički preko noći srušiti. I nalazi se on u potpuno paradoksalnoj situaciji jer najrađe bi i sam sa svojim kolegama iz škole i njihovom starijom braćom krenuo u prosvjede, no jasno mu je da svi oni prosvjeduju protiv njegove mame. Mame s kojom je ostao sam (ne zna se gdje mu je tata i što je s njim) i koju će i sam početi prezirati jer će shvaćati da je ona na pogrešnoj strani i da je cijeli život proveo u balonu i ne trudeći se previše shvatiti što se oko njega događa, no kako mu to zamjeriti jer ima pobogu 15 godina.
Iako je očigledno da je snimljen sa skromnim financijskim sredstvima, jako dobro Perišić prikazuje to nemirno vrijeme i nemire koji tada nisu uspjeli srušiti Miloševića, već će se to dogoditi koju godinu kasnije. Premijeru je ova kvalitetna, na kraju i tragična drama imala u tjednu kritike festivala u Cannesu, a potom je "Lost Country" imao sasvim lijep festivalski život. Zanimljivo je kako je to bio prvi Perišićev film nakon čak 13 godina pauze od debija s "Ordinary People", a okupljena je tu i dobra popratna glumačka ekipa sastavljena od glumaca iz Srbije poput Borisa Isakovića, ali i iz Hrvatske koja je zemlja koproducent poput Gorana Navojca, Marije Škaričić i Duška Valentića.
Primjedbe
Objavi komentar