Rus Viktor Kosakovski jedan je od najpoznatijih europskih dokumentarista i njegovi opservacijski dokumentarci nerijetko su posebno iskustvo. Već godinama Kosakovski djeluje u Njemačkoj, a ne odustaje on od svog prepoznatljivog opservacijskog, esejističkog stila. Njegovi filmovi kao stvoreni su veliko platno i prizori sila prirode koje često voli snimati tek ondje imaju svu snagu i moć. U "Architecton" se Kosakovski pozabavio građevinskim materijalima - betonom i njegovom pretečom kamenom, a film je to koji ostavlja puno toga za promišljanje. Premijeru je "Architecton" imao u glavnom programu festivala u Berlinu, a svaki onaj koji je gledao bilo koji film Kosakovskog, već vjerojatno može pretpostaviti da je kamera impresivna.
Imamo tu ponovno senzacionalne snimke u kojima kamen kao da postaje živo biće, a suočava ga on s danas osnovnim građevnim materijalom, betonom. Iako je Kosakovski poznat po tome da su njegovi filmovi nenarativni, već nas on suočava s tim prizorima od kojih je ponovno složio zanimljivu kompoziciju obogaćenu i sjajnom glazbom, imamo tu i svojevrsnog vodiča. On je talijanski arhitekt Michele De Lucchi kojeg povremeno pratimo kako s nekolicinom asistenata gradi kameni krug života. Tek na kraju ćemo saznati što De Lucchi misli o kamenu, a što asfaltu, što o klasičnoj i antičkoj, a što o modernoj arhitekturi, no jedno od pitanja koje stalno prolazi kroz glavu glasi što će uopće ostati poslije nas.
Poslije starih majstora iz Egipta, Grčke i Rima i tisuće godina kasnije ostalo je nešto monumentalno i vjerojatno su oni puno primitivnijim tehnikama i kamenom radili nešto što bi trebalo trajati vječno. A kako se gradi danas i koja od tih monumentalnih zgrada izgrađenih u posljednjih pedesetak godina će ostati na izučavanje onima koji dođu za tisuću ili dvije godine. Po čemu će ti neki budući arheolozi istraživati što se događalo u ovom trenutku na Zemlji i što će to naša generacija ostaviti. Imamo tu i groteskne i uznemirujuće snimke razrušenih ukrajinskih gradova, kao i turskog grada kojeg je gotovo sa zemljom prije nekoliko godina sravnio potres magnitude 7.8 prema Richteru.
Zašto danas gradimo ružne i dosadne zgrade kada znamo kako se gradi bolje ili ljepše, pita se u jednom trenutku De Lucchi, a kada ugledamo prizore tih uništenih nebodera, vjerojatno i dobivamo odgovor. Da bi ih se lakše srušilo. Snimio je Kosakovski još jedan upečatljiv dokumentarac, film koji vjerojatno neće biti za svakoga. No, baš kao i prethodna "Aquarela" ili genijalni "Vivan las antipodas" (koji sam srećom svojedobno imao priliku gledati i na velikom platnu), ponovno je to baš posebno filmsko iskustvo, a Kosakovski je još jednom potvrdio da je nenadmašan kada je riječ o opservacijskom dokumentarcu. Možda će se nekome činiti da su svi ti prizori koji mogu djelovati naporno, dosadno, povremeno možda i iritantno, nabacani tu nasumično, no shvatit ćemo do kraja da sve tu itekako ima smisla.
Primjedbe
Objavi komentar