Legendarni kanadski majstor horora David Cronenberg ponovno se vratio svojim omiljenim temama, tjelesnim transformacijama i tehnološkim novotarijama koje utječu na ljudsku psihologiju i ponašanje. "The Shrouds" je premijeru imao u glavnom programu festivala u Cannesu, no bio je ovaj SF - horor ipak bitno slabiji od prethodnika "Crimes of the Future", a o kultnim njegovim filmovima iz osamdesetih da i ne govorim. "The Shrouds" što bismo preveli kao pokrov ili veo kojim se prekriva mrtvac je možda prilično morbidan film, a poznati britanski kritičar Peter Bradshaw dobro ga je opisao kao erotiziranu nekrofilsku meditaciju o krivnji, čežnji i gubitku. Ponovno se Cronenberg tu dijelom poziva na svog omiljenog pisca J. G. Ballarda po kojem je nastala čak i riječ "ballardovski" (Ballardian) koja se može pronaći u engleskom riječniku.
Koristi se taj izraz za opisivanje ugođaja kakvi se mogu pronaći u Ballardovim romanima, posebno distopijske modernosti, turobnih krajolika promijenjenih djelovanjem ljudi i načina na koji su psihologiju utjecali tehnološki, društveni i okolišni razvoj. Točno takav opis mogao bi se upotrijebiti i za većinu Cronenbergovih filmova pa tako i za "The Shrouds", mračnu, no nažalost prilično napornu misteriju. Film je to nelagodnog, jezivog ugođaja potenciranog elektroničkom glazbom Howarda Shorea, a radnja se odvija u Torontu bliske budućnosti. Ondje živi bogati i uspješni poduzetnik i inovator Karsh (Vincent Cassel) koji ne samo da je vlasnik lokalnog groblja i pripadajućeg mu restorana, već je on izumio i novu revolucionarnu tehnologiju za neku vrstu komunikacije s mrtvima.
Ta nova tehnologija je upravo taj naslovni "Shroud" odnosno veo kojim se prekriva mrtvac, a na njemu se nalaze valjda tisuće malenih kamerica koje u stvarnom vremenu prenose što se događa s tijelom i kako se ono raspada. Zašto bi netko uopće htio imati nešto takvo i pratiti raspadanje tijela voljene osobe pitanje je svih pitanja, no Karshu posao ne samo da ide dobro, već je on to izumio prvenstveno iz vlastitih potreba. On prati kako se raspada tijelo njegove neprežaljene supruge Becce (Diane Kruger) koja je umrla nakon dugotrajne borbe s rakom. Karsh ima i AI asistenta u svom računalu, a blizak je on i s Beccinom sestrom blizankom Terri (također Kruger) koja je nekoć bila u braku s paranoičnim programerom Mauryem (Guy Pearce).
On pak održava Karshov informatički sustav, a problemi će nastati kad netko vandalizira groblje i hakira sustav nadzora tijela iz grobnica. Karsh će imati više sumnjivaca koji su to mogli učiniti i pokušat će doći do odgovora dok istovremeno fantazira (ili se sjeća) trenutaka s Beccom dok je ona već u poodmakloj fazi bolesti pa je zbog metastaziranja morala ostati bez jedne dojke i ruke. Djeluje sve to i više nego bizarno, morbidno, s baš nekim nelagodnim i potmulim ugođajem. Pitanje je samo gdje to sve skupa vodi, kao i što Cronenberg želi poručiti filmom za koji je sam rekao da bi mu mogao i biti posljednji.
Primjedbe
Objavi komentar