Drama "Tramvaj zvan čežnja" danas se smatra jednim od najboljih američkih kazališnih komada 20. stoljeća, a piscu Tennesseeu Williamsu osigurala je ona bezvremensku slavu. Na kazališne daske Broadwaya dramu je postavio Elia Kazan, a ovaj američki filmaš grčkog porijekla i pravog imena Elias Kazantzoglou i sam je režirao sjajan film koji je osvojio četiri Oscara. Zanimljivo je kako su svoje uloge iz kazališta ponovili i Marlon Brando, Karl Malden i Kim Hunter, a jedina je ispala Jessica Tandy i umjesto nje je ulogu Blanche DuBois utjelovila Vivien Leigh.
Priča i počinje dolaskom već pomalo ocvale nekadašnje ljepotice s američkog juga iz ruralnog Mississippija u New Orleans gdje živi njena sestra Stella (Hunter). Blanche je nekoć bila ljepotica za kojom su svi uzdisali, prava "Southern Belle", a nakon što je ova učiteljica engleskog zbog dugova ostala bez kuće, jedini izbor joj je dolazak k sestri. No, Stella živi u malenom, trošnom stanu sa sirovim mužem pijancem Stanleyem Kowalskim (Brando) kojem šogorica od početka neće sjesti. Dok Blanche u početku izigrava damu i gospođu, ona kao da s prijezirom gleda na Stanleya i njegove prijatelje koji su prosti, prljavi, smrde, prava radnička klasa i smatra ih ona primitivnim sirovinama.
Djeluje ona kao kao prava psihički nestabilna energetska vampirka, arogantna i podmukla licemjerna lažljivica, no dok će Stella povjerovati u Blanchine žalopojke, Stanley će je odmah pročitati. Ubrzo će ona zapeti za oko i Stanleyevom prijatelju Mitchu (Malden), a ono što se u početku činilo kao kratki posjet sestri, pretvorit će se u tjedne i mjesece dok će napetost između Blanche i sve nasilnijeg Stanleya rasti. Pogotovo kada Stanley sazna da Blanche ne govori istinu i da nije na dopustu, već je dobila otkaz jer se upustila u vezu s maloljetnim učenikom.
I zaista je to perfektan film s fantastičnim glumačkim izvedbama, a uloga Stanleya Kowalskog instantno je u zvijezdu pretvorila tada 27-godišnjeg Marlona Branda. Postao je on ne samo najveća glumačka zvijezda pedesetih, već i prava ikona, seks-simbol, a da situacija bude zanimljivija i nevjerojatnija od svo četvero glavnih glumaca Oscara nije osvojio jedino Brando. Umjesto njega je Oscara za najbolju mušku ulogu pripala još jednom velikanu, Humphreyu Bogartu za "Afričku kraljicu", a dok su Malden i Hunter osvojili nagrade za sporedne uloge, Vivien Leigh je za ulogu Blanche osvojila drugog Oscara nakon "Zameo ih vjetar".
Ipak, nije Brando morao dugo čekati na nagradu jer ju je i više nego zasluženo osvojio za ulogu u još jednom Kazanovom filmu, "Na dokovima New Yorka". Zanimljivo je kako Kazan uopće nije bio oduševljen idejom da Leigh glumi Blanche iako ju je utjelovila u kazališnoj predstavi u Londonu koju je režirao njen muž Laurence Olivier. Inzistirao je Kazan na Jessici Tandy (i dalje najstarija glumica osvajačica Oscara za "Driving Miss Daisy"), no producenti su inzistirali na nekoj velikoj zvijezdi. Nakon što je uloga ponuđena Bette Davis, potom i Olivii de Havilland koje su je odbile, na red je došla Leigh za koju je kasnije i Brando u memoarima zapisao da je ona zapravo jedina prava Blanche.
Kako se Williams i sam rodio na američkom jugu gdje je proveo djetinjstvo i mladost, tako i ne treba čuditi da se radnja gotovo svih njegovih djela odvija upravo ondje. Podneblje je to koje najbolje poznaje, a u svakoj njegovoj drami ima i nešto osobnoga, a u to vrijeme američki jug i dalje je bio nerazvijeni, zaostali, uglavnom ruralni dio Amerike, za razliku od istočne obale i sjevera koji su odavno industrijalizirani ili Kalifornije koja je tek počela cvjetati. Odlično Williams poznaje južnjake, a lik Blanche je zapravo bazirao na svojoj sestri Rose koja je bila psihički bolesna te je podvrgnuta lobotomiji i ostatak života je provela u ustanovi za psihički oboljele. Da situacija bude zanimljivija, Williams joj je smještaj ondje uspio plaćati zahvaljujući uspjehu "Tramvaja zvanog čežnja" koji mu je donio prvi ozbiljniji novac.
Primjedbe
Objavi komentar