Ova ekscentrična i melankolična humorna drama s elementima fantazije apsolutno je trijumfirala u izboru za islandski film godine osvojivši nagrade za najbolji film, režiju, scenarij, glumca, glumicu, fotografiju i glazbu. "Driving Mum" je jedan od onih neobičnih arty filmova koji je iskusnom islandskom filmašu Hilmaru Oddssonu donio i Grand Prix na festivalu u Tallinnu. Baš kao i većini filmova koji stižu s Islanda i ovdje je jak adut to nevjerojatno okruženje i ta čudesna islandska priroda koju tamošnji autori obično iskorištavaju na izvrstan način. Vrijeme radnje je Oddsson smjestio u osamdesete godine prošlog stoljeća, a odlučio se za crno - bijelu fotografiju koja filmu daje još posebniji ugođaj.
Jon je usamljeni farmer koji je već u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim godinama živi on na izoliranoj farmi. I to tako izoliranoj da je do nje najlakše stići brodom, a jedino društvo mu je stara majka udovica zbog koje se vratio kući kako bi se brinuo o njoj tridesetak godina ranije nakon što mu je umro otac. Da se naslutiti da je Jon prethodno imao relativno normalan društveni život, čak je imao i djevojku s kojom je prekinuo kako bi se vratio kući, a sada on živi život u kojem mu samo prolaze dani. Krati on vrijeme s mamom štrikajući pulovere, a jedino društvo mu je pas ovčar Brežnjev. No, jedno noći njegova majka će umrijeti, a Jon će odlučiti ispuniti njenu posljednju želju da je odveze na drugi kraj Islanda i pokopa ondje gdje se rodila.
I odlučit će se on na vožnju po uzoru na onu iz srpske komedije "Mrtav ladan" jer će Jon svježe umrlu majku našminkati, odjenuti je u njenu najbolju odjeću, posjesti je na zadnji sic polutrule Ford Cortine i krenuti na to dugo putovanje. I premda je mama mrtva, to ne sprječava Jona da s njom povremeno razgovara i zapravo joj konačno kaže ono što ga je mučilo za života, a dok je bila među živima očito joj se nije usudio reći. Ponajviše se to odnosi na vezu s djevojkom po imenu Begrdis koju će viđati praktički u svakoj ženi koju sretne putem, a mami ne može oprostiti što mu je uništila tu vezu. Kako će to putovanje odmicati, tako će se sve više gubiti granice između stvarnosti, fantazije i izblijedjelih Jonovih uspomena.
Kako će vrijeme prolaziti tako će on početi upoznavati nove ljude kojima će se donekle početi otvarati i shvaćati da je njegov život bio potpuno promašen i da su mu najbolje godine prošle uz zahtjevnu majku. Brineći o njoj, Jon kao da je zaboravio na sebe i svoje potrebe, a na kraju će smisliti način kako bi joj se osvetio. Stilski to pomalo podsjeća na deadpanovski stil Finca Akija Kaurismäkija, no od početka je jasno da je to tipični islandski film kojim se slave ti ogromni pusti prostori koji oduzimaju dah. Na kraju je to ipak više gorka, nego slatka humorna drama koja se ističe posebnim autentičnim stilom humora i koja odiše baš unikatnim šarmom i duhom.
Primjedbe
Objavi komentar