Brazilac Guto Parente ranije se predstavio kao iznimno zanimljiv filmaš (posebno po dobrom pamtim horor satiru "The Cannibal Club"), a i ova mu je minimalistička drama imala sasvim lijep festivalski život. Štoviše, "Estranho Caminho" ili "A Strange Path" je dobio glavnu nagradu u međunarodnoj sekciji festivala u Tribeci, prikazan je i u San Sebastianu, a podsjeća nas on ovdje na vremena koja bismo najradije zaboravili. David je mladi filmaš koji je upravo stigao u rodni grad. Ondje bi se na festivalu trebao premijerno prikazati njegov prvi film, a stigao je on kući iz Portugala gdje je preselio s majkom nakon što mu se roditelji razveli.
No, ispostavit će se da od premijere neće biti ništa jer upravo kreće pandemija nekog misterioznog virusa. Danas svi znamo što je to bilo, a kako su to počeci covida nitko to još ne shvaća previše ozbiljno, no svejedno će se otkazati i Davidova premijera i cijeli festival. Nakon što se zatvori i hostel u kojem je bio smješten i nakon što se otkažu svi letovi, potražit će David oca s kojim nije u kontaktu godinama. Nakon njihovog prvog susreta, počet će se događati neke čudne stvari, a iako mi se činilo u početku da je u "Estranho Caminho" Parente odustao od svog avangardnog modernističkog pristupa, kako će vrijeme prolaziti, postajat će sve to apstraktnije.
Svejedno je to dosta intimnije i konvencionalnije, no zato je Davidov film potpuno eksperimentalan, a pokazat će se da je otac staro gunđalo od kojeg je on očigledno povukao dosta gena. Ne mogu baš reći da me ovaj film oduševio i impresionirao, iako okruženje nije loše pa ni likovi na čije će raspoloženje utjecati ta misteriozna bolest od koje su mnogi počeli obolijevati. Tu neočekivanu situaciju David će pokušati iskoristiti kako bi upoznao oca i saznao tko je on, sve do prilično košmarne završnice nakon koje nam ostaje prilično nejasno što je stvarnost, a što ono groznično stanje koje izaziva visoka temperatura.
Primjedbe
Objavi komentar