Talijanski filmaš Tommaso Santambrogio već godinama živi na Kubi, a upravo je ta država - otok mjesto radnje njegovog debitantskog filma. I stilizarana je to art drama snimljena u crno - bijeloj tehnici u kojoj kao da kroz tri nepovezane priče Santambrogio pokušava stopiti prošlost, sadašnjost i budućnost ove zemlje u jedno. Vizualno to izgleda upečatljivo, a odlučio se Santambrogio gotovo za klasični neorealistični stil u kojem je otišao tako daleko da je angažirao isključivo neprofesionalne glumce odnosno naturščike. Iako je premisa "Oceans are the Real Continents" bila zanimljiva, ispalo je to nekako previše monotono, tromo, sporo za moj ukus.
Sve likove tu kao da povezuje mogućnost da bi uskoro mogli napustiti Kubu, a njihov potencijalni odlazak mogao bi imati velike posljedice na njihove bližnje. U uvodnoj sceni tako upoznajemo Alexa i Edith, par glumaca koji izvode uspješnu predstavu na obali rijeke i kao da su svjesni da njihova drama nigdje drugdje ne bi funkcionirala. No, lutkarica po struci Edith dobit će ponudu za odlazak u Italiju iz koje se više ne misli vraćati, a ta realnost proganja Alexa. Frank i Alain su dva dječaka i najbolja prijatelja koji sanjaju kako će jednog dana postati profesionalni igrači baseballa, no i njihovo prijateljstvo bliži se kraju jer Frankov otac odlazi u Ameriku, a uskoro bi za njim trebao krenuti ostatak obitelji.
Na kraju je tu i Milagros, starica koja kao da je zaglavila u prošlosti, izgubljena u pismima koje joj je njen muž Miguel još tijekom osamdesetih slao iz Angole dok se ondje vodio rat u kojem je Kuba podržavala komunističke snage. Iz rata se Miguel očito nije vratio, a Milagros je tako ostala živjeti u prošlosti i čini se kao da se nje današnji problemi u kojima se Kuba nalazi uopće ne tiču iako stalno ona sluša vijesti na radiju. Santambrogio kroz te tri paralelne priče kao da pokušava prikazati kako prošlost, sadašnjost pa i budućnost Kube koegzistiraju istovremeno jer kao da se ondje ništa ne mijenja i sve je uvijek isto. Ljudi odlaze ili pokušavaju otići, a oni koji ostanu, kao da ostaju i zarobljeni u prošlosti. Poetična je to umjetnička drama snimljena s puno stila, no najveći problem ovog filma je bila baš ta monotonost.
Primjedbe
Objavi komentar