Ono što je za western dolarska
trilogija Sergija Leonea, to je za korejski film trilogija Chan-wook Parka.
Preteška usporedba? Ni slučajno! Parka bih bez razmišljanja uvrstio na bilo
koju svoju top listu najboljih pet redatelja svih vremena, a možda bih ga
stavio na sam vrh najredatelja 21. stoljeća. Čovjek je stvarno briljantan, a
Mr. Vengeance je film kojim je utro put možda i jednom cijelom desetljeću koji
bi se mogao nazvati korejski crni val.
Mr. Vengeance je film koji pokazuje
ono najgore, a istovremeno i ono najbolje u ljudima. Pokazuje da se ljudi koji
žele dobro svojim bližnjima i ostalima oko sebe mogu pretvoriti u najstrašnije
zvijeri praktički preko noći. Predivan film o jednoj zapravo poprilično
morbidnoj i tužnoj priči (znam, ovo zvuči dosta čudno), no Park je i poznat kao
čudak broj jedan (uz Kim-ki Duka) korejskog filma (Oldboy, Handmaiden).
Priča otprilike ide ovako.
Gluhonijemi tip i njegova sestra koja mora na transplataciju bubrega životare,
a kad on dobije otkaz dolaze na ideju da otmu kćer njegova direktora i traže
otkupinu. To i učine, a onda počinje tipični Parkov cirkus i priča puna preokreta, iznenađenja, strave,
užasa i tuge. Ovim filmom Park je najavio neviđeni potencijal, a godinu dana
kasnije cijeli svijet ga je upoznao s Oldboyem. Mr. Vengeance zapravo je jedna
sjajna preigra za Oldboya pošto je glavna vodilja oba filma, kao i završnice
trilogije Lady Vengeance, zapravo osveta.
Za one koji je još nisu toliko
upoznali s korejskim filmom ovo bi mogla biti prva stepenica (uz to može i
Memoryes of a Murder još jednog zanimljivog redatelja Bong Joon Hoa). U početku
bi moglo biti čudna jer kod novog korejskog filma tempo je prilično sporiji
nego u većini američkih filmova. Spori tempo i dugi kadrovi odlika su ne samo
ovog filma već svih Parkovih filmova, no to nikako nije minus. Štoviše. Park je
jedan od najvećih majstora vizualnog danas, bez ustručavanja to mogu reći
(usporedio bh ga recimo s P. T. Andersonom i po fotografiji i po tempu) i
njegovi filmovi doista izgledaju besprijekorno.
Dodatni plus ovog filma je i sjajan
kasting, posebno dva glavna lika – gluhonijemi Ryu i otac otete djevojčice.
Užitak je gledati kako Park polako gradi priču, a sa svojom ekipom već u ovom
filmu je i scenaristički dostigao savršenstvo. Iako na prvi pogleda možda i
djeluje da tu postoje neke rupe, kako film ide dalje sve se polako slaže na
svoje mjesto. Perfekcija. Briljantno i samo nijanse ovaj film dijele od toga da
ga proglasim remek djelom. Nijanse koje je Park dostigao već sa sljedećim
filmom, Oldboyem (Top 10 filmova 21. stoljeća), a od tada čekam da takvo
savršenstvo i ponovi.
Primjedbe
Objavi komentar