Jedan od onih filmova nakon kojih se čovjek mora zapitati
što je s ovim pjesnik htio reći? U ovom slučaju pjesnik je mladi američki
filmaš David Lowery, koji je napisao scenarij i režirao Priču o duhovima, film
koji mi uopće nije sjeo po čemu se očito razlikujem prosječne publike jer film
dok ovo pišem na IMDB-u ima čak 7,6, što je i više nego dobra ocjena. I u ovom
filmu Lowery je spario Rooney Maru i Caseyja Afflecka, kao i u svom prethodnom
uratku, Ain't them Bodies Saints. Ni ta prilično artistička krimi romansa me,
koliko se sjećam, nije pretjerano oduševila, no u odnosu na ovaj film ipak je,
po mom skromnom sudu, riječ o puno boljem i zanimljivijijem ostvarenju.
Ne znam, možda ne razumijem ta artsy – fartsy - emo - hispterska izdrkavanja, ipak sam ja odrastao na Johnu Wayneu, Clintu Eastwoodu, Stalloneu, Švarcenegeru i Melu Gibsonu, no iskreno, volim dobar art film, ali onda kad mislim da ima nekog smisla i da ima neku umjetničku vrijednost. Ovaj film u sebi skriva nekakvu egzistencijalističku filozofiju o prolaznosti života, a u njegovom središtu je duh kojeg je utjelovio Casey Affleck. Ovaj puta mlađi Affleck brother vjerojatno je dostigao svoj ideal jer valjda u svim filmovima u kojima sam ga gledao djeluje kao da su mu sve lađe potonule, priča kroz nos, vuče se ulicama kao da ga je netko prebio. Ovdje čak ne mora ni to jer je on – duh. Skoro pa cijeli film stoji pokriven s plahtom u kući i kaže tek nekoliko rečenica na samom početku filma, nakon čega shvaćamo da on zapravo i nije živ nego je duh. Pod plahtom on tako gleda svoju ljubljenu ženu što radi, no vrijeme prolazi, a on je stalno u toj kući, stanari se sele, vidimo da je u toj kući nekakav party na kojem neki tip filozofira, kuća se ruši da bi se napravio nekakav neboder pa se malo vraćamo u prošlost i vidimo kako neki settlersi grade prvu kuću na tom mjestu pa ih ubiju Indijanci pa se opet vraćamo na početak filma.
Uglavnom, meni je ovaj film straaaaaaaaašno dosadan i sva sreća da na BS playeru postoji opcija ubrzavanja jer ga sigurno ne nih odgulio u komadu. Pretpostavljam da je nekakva osnovna premisa ovog filma pomalo u stilu Terrencea Malicka prolaznost života i osjećaja. Jebiga, Casey the Duh je valjda mislio da će kad on drapi njegova ženica Rooney Mara plakati još sljedećih šezdesetak godina dok se i sama ne skljoka, no malo se zeznuo. Jednom kad padneš, život (naravno ne tvoj) ide dalje i bit ćeš zaboravljen dok si rekao keks (osim ako si Franjo Tuđman pa ti se neki penzić dođe raznijeti na grob). To je život i sve nas to čeka, nekako su mi se takvim egzistencijalističkim temama i prolaznošću života puno bolje igrali Bergman ili Tarkovski, no Lowery, siguran sam, nikada neće biti ni Bergman, ni Tarkovski, a bogami ni Malick, koji mi je zadnje vrijeme postao strašno naporan i počeo se užasno ponavljati sa svojim pretencioznim sranjima (upravo skupljam snagu da u dogledno vrijeme pogledam njegov najnoviji dokumentarac, e to bi mogla biti pretencioznost na desetu potenciju). Ne znam, nikako mi nije sjeo ovaj film. I inače ne volim takve nekakve opservacijske, kvazifilozofske filmove s malo teksta i radnjom sporijom od puža golaća na godišnjem odmoru. Film vjerojatno ima svoju vrijednost čim ima tako dobru ocjenu publike, to ne sporim, no ja tu vrijednost nisam uspio prepoznati.
Ne znam, možda ne razumijem ta artsy – fartsy - emo - hispterska izdrkavanja, ipak sam ja odrastao na Johnu Wayneu, Clintu Eastwoodu, Stalloneu, Švarcenegeru i Melu Gibsonu, no iskreno, volim dobar art film, ali onda kad mislim da ima nekog smisla i da ima neku umjetničku vrijednost. Ovaj film u sebi skriva nekakvu egzistencijalističku filozofiju o prolaznosti života, a u njegovom središtu je duh kojeg je utjelovio Casey Affleck. Ovaj puta mlađi Affleck brother vjerojatno je dostigao svoj ideal jer valjda u svim filmovima u kojima sam ga gledao djeluje kao da su mu sve lađe potonule, priča kroz nos, vuče se ulicama kao da ga je netko prebio. Ovdje čak ne mora ni to jer je on – duh. Skoro pa cijeli film stoji pokriven s plahtom u kući i kaže tek nekoliko rečenica na samom početku filma, nakon čega shvaćamo da on zapravo i nije živ nego je duh. Pod plahtom on tako gleda svoju ljubljenu ženu što radi, no vrijeme prolazi, a on je stalno u toj kući, stanari se sele, vidimo da je u toj kući nekakav party na kojem neki tip filozofira, kuća se ruši da bi se napravio nekakav neboder pa se malo vraćamo u prošlost i vidimo kako neki settlersi grade prvu kuću na tom mjestu pa ih ubiju Indijanci pa se opet vraćamo na početak filma.
Uglavnom, meni je ovaj film straaaaaaaaašno dosadan i sva sreća da na BS playeru postoji opcija ubrzavanja jer ga sigurno ne nih odgulio u komadu. Pretpostavljam da je nekakva osnovna premisa ovog filma pomalo u stilu Terrencea Malicka prolaznost života i osjećaja. Jebiga, Casey the Duh je valjda mislio da će kad on drapi njegova ženica Rooney Mara plakati još sljedećih šezdesetak godina dok se i sama ne skljoka, no malo se zeznuo. Jednom kad padneš, život (naravno ne tvoj) ide dalje i bit ćeš zaboravljen dok si rekao keks (osim ako si Franjo Tuđman pa ti se neki penzić dođe raznijeti na grob). To je život i sve nas to čeka, nekako su mi se takvim egzistencijalističkim temama i prolaznošću života puno bolje igrali Bergman ili Tarkovski, no Lowery, siguran sam, nikada neće biti ni Bergman, ni Tarkovski, a bogami ni Malick, koji mi je zadnje vrijeme postao strašno naporan i počeo se užasno ponavljati sa svojim pretencioznim sranjima (upravo skupljam snagu da u dogledno vrijeme pogledam njegov najnoviji dokumentarac, e to bi mogla biti pretencioznost na desetu potenciju). Ne znam, nikako mi nije sjeo ovaj film. I inače ne volim takve nekakve opservacijske, kvazifilozofske filmove s malo teksta i radnjom sporijom od puža golaća na godišnjem odmoru. Film vjerojatno ima svoju vrijednost čim ima tako dobru ocjenu publike, to ne sporim, no ja tu vrijednost nisam uspio prepoznati.
Primjedbe
Objavi komentar