Godine 1960. četvero finskih tinejdžera krenulo je na
kampiranje uz jezero Bodom, a sljedećeg jutra troje njih pronađeno je mrtvo i
masakrirano, dok je jedinom preživjelom članu ekipe slomljena vilica i pronađen
je u nesvijesti. Kad ga je policija ispitivala rekao je da se ne sjeća što se
dogodilo, 45 godine kasnije čak mu se i sudilo za ova ubojstva, no optužbe su
vrlo brzo odbačene. Do danas nije riješen ovaj misterij, a po ovom krvavom
događaju ime si je nadjenuo i finski ekstremni metal bend, Children od Bodom.
No, ovo nije film o tom događaju.
55 godina nakon ovih ubojstava, skupina od četiri finska
tinejdžera odlučuje se logorovati na istom mjestu gdje su se dogodila ova
misteriozna ubojstva. Jedan član ekipe opsjednut je tim masakrom i želja mu je
rekonstruirati događaj kako bi rasvjetlio što se zapravo dogodilo, dok drugi
član ekipe i nema takve velike ambicije. On bi samo htio kresnuti jednu od
dvije cure, a po mogućnosti obje (tko bi mu zamjerio), koje su pristale ići s
njima na kampiranje. Ekipa stiže uz jezero, slože šator, malo se kupaju u
jezeru, zapale si koji đointić, a onda se počinje događati nešto slično onome u
1960. godini.
Iako za sada ovo sve izgleda kao najobičniji klišeizirani
horor kakav je snimljen valjda 50 tisuća puta, glavna je caka što zapravo uopće
nije tako. Priča ode u sasvim drugom, neočekivanom smjeru (iako se nakon nekog
vremena prvi tvist može naslutiti). I tako nekoliko puta. Stvarno ugodno
iznenađenje od filma za koji sam se na prvu, nakon uvodnog dijela, počeo
pribojavati da će to biti još jedan generički horor u kojem neki poludjeli
ubojica naganja skupinu tinejdžera po šumi. Sva sreća pa je ta klišeizacija izbjegnuta, a
priča se na kraju pokazala kao iznenađujuće dobra i zanimljiva. I podosta
krvava, ipak je horor to, no ne treba brinuti, nije to jedan od onih hororčića
od kojeg se noćima ne može spavati.
Dodatni plus ovom filmu (kao uostalom i svakom) je dobra razrada
glavnih likova. Od samog početka se može naslutiti da među ovom skupinom
tinejdžera postoji neka zajednička prošlost, nešto što ih skupa veže, a redatelj
i koscenarist Taneli Mustonen vješto gradi priču tako da se to polako
razotkriva i sjeda na svoje mjesto. Uglavnom, ako se netko odluči na gledanje
ovog finskog horora neka se spremi na dosta iznenađenja. Meni se film stvano
svidio i jedan je od boljih horora na koji sam nabasao posljednjih mjeseci.
Priča nije (toliko) nategnuta kao što zna biti u dobrom dijelu filmova ovog
žanra, a zanimljivo je i rješenje kojim je autor odlučio zatvoriti film. Možda
djeluje i pomalo nejasno, no unatoč tome Bodom je film s glavom i repom. Još
samo upozorenje, ovaj film dijeli ime s mađarskim filmom iz 2014. godine koji
nisam gledao pa ne mogu reći tko je bolje odradio zadatak o Children of Bodom –
Ugri ili Finci.
Primjedbe
Objavi komentar