Nevidljivi čuvar na kraju se pokazao kao i više nego
korektan triler s minimalnim natruhama natrpirodnog. Priča je sasvim OK,
zanimljiva, napeta, prava trilerska, a glavna junakinja, inspektorica Amaia
koja se školovala u Americi, vraća se u svoje mjesto negdje u baskijskoj zabiti
nakon tko zna koliko godina. I ne vraća se tamo da bi vidjela staru majku, nego
zato što su se ondje počela pojavljivati tijela djevojaka naizgled ubijenih na
nekakav ritualan način. Uz ta morbidna ubojstva, tamo se ponovno susreće sa
svojom obitelji, sestrama koje nije vidjela ohoho dugo, njihovi odnosi i nisu
na nekom nivou, tu su flešbekovi iz prošlosti, a kako se tijela i dalje pojavljuju ne ostaje joj ništa drugo nego otkriti tko je za to zaslužan.
Kako je riječ o trileru stvarno ne bi imalo smisla previše otkrivati
radnju jer ipak je iznenađenje i tajna glavni adut svakog trilera pa tako i
ovog, koji nije ništa senzacionalno (kao recimo odlični španjolski triler La
isla minima otprije nekoliko godina), ali je sasvim dobar. Ovaj je film inače
nastao po romanu poznate španjolske književnice Dolores Redondo, koja je 2016.
godine dobila Premio Planeta de Novela, nagradu koja je financijski
najizdašnija nakon Nobelove nagrade jer pobjednik dobiva ček od 601 tisuću
eura. Redondo je ovu nagradu dobila najviše zahvaljujući popularnosti njezine
Baztanske trilogije, čiji je prvi nastavak upravo Nevidljivi čuvar, tako da
vrlo vjerojatno možemo očekivati i nastavak ovog filma. Naravno, ukoliko prvi
dio potencijalne filmske trilogije dobro prođe na kino blagajnama u
Španjolskoj, što ne bi trebao biti problem.
Primjedbe
Objavi komentar