Manchester je, poslije Londona naravno, ključno mjesto britanskog rocka. I prije prijelomne 1976. godine za tamošnju scenu, iz mančesterskih kvartova su izronili mnogi poznati bendovi kao što su The Hollies, Herman's Hermits ili The Bee Gees. No, nakon 4. lipnja 1976. godine ništa više nije bilo isto u Manchesteru, a tog dana su ondje, u Lesser Free Trade Hallu nastupili Sex Pistolsi. Ubrzo su se pojavili Buzzcocksi, Joy Division, koji je nakon suicida Ian Curtisa postao The New Order pa Simpley Red, Happy Mondays, kasnije su se pojavili i The Stone Roses pa je puni krug zaokružio Oasis. No, možda i najpoznatiji i najvažniji bend koji je isplivao iz mančesterske scene bili su The Smiths, a England is Mine prati život jednog od dvojice osnivača tog benda, Stevena Patricka Morrisseyja, poznatijeg samo kao Morrissey.
Zapravo, ovaj film završava sa sudbonosnim susretom Morrisseyja i Johnnyja Marra, gitarista The Smithsa, a prati Morrisseyjeve tinejdžerske dane, prije no što je ovaj postao slavan. I dok danas Morrisseyja možda i znamo kao bundžiju i nekakvog šarmantnog svađalicu, njegovi tinejdžerski dani, od sudbonosne 1976. pa do 1982. godine kad je konačno uspio okupiti bend, protekli su u potpuno drukčijem tonu. Dijete radničke obitelji irskog porijekla, Steven je bio prilično introvertan, povučen, sramežljiv tip, prava pjesnička duša, bez prijatelja, samo sa snovima da će jednog dana postati poznati pjesnik i pjevač. No, realnost je po njega sasvim drukčija.
Dosadni posao u uredu, potpuna neprilagodljivost okruženju, neka vrsta njegovog snobizma u smislu da je za sebe mislio da je iznad svih ostalih i da je njegova poezija bogomdana a da ga budaletine ne shvaćaju i ne prepoznaju njegovu vrijednost, no vrlo vjerojatno bez toga nikada Morrissey ne bi ni postao Morrissey kakvoga poznajemo. Moram priznati da sam od ovog debitantskog ostvarenja mladog britanskog redatelja i scenarista Marka Gilla (nominiran prije koju godinu za Oscara za kratki igrani film) ipak očekivao više. England is Mine je u stvari dosta artistička biografska priča, nije to klasični biografski film kao recimo Walk the Line o Johnnyju Cashu.
Ovaj je film prilično poetičan, melankoličan, tmuran i sjetan, baš tako nekako kakav je očito i Morrisseyov karakter. Nisam nigdje uspio pročitati kakva je njegova reakcija na ovaj film i je li danas 58-godišnja zvijezda zadovoljna načinom na koji su ga prikazali. Vrlo vjerojatno može biti sasvim zadovoljan Jackom Lowdenom (Dunkirk), mladim britanskim glumcem koji ga je, po meni, sasvim dobro utjelovio. No, iako je glumačka ekipa sasvim dobra, film je dosta dobar i u prikazu te nekakve tmurne britanske svakodnevice prije Margaret Thatcher, kad je sve nešto kao kuhalo u zraku i osjećalo se da se nešto grdo sprema, nešto mi tu ipak fali da bih mu dao bolju ocjenu, dosta mi to djeluje dosadnjikavo i pomalo proseravajuće.
Šteta, jer ideja je bila sasvim zanimljiva i vjerujem da se iz ovog dobrog i zahvalnog materijala moglo i još više izvući, a također me malo, osim po tematici, po toj nekoj tmurnoj atmosferi podsjeća na film o jednom drugom velikanu mančesterske glazbene scene, već spomenutom Ianu Curtisu. Control iz 2007. godine u režiji Antona Corbijna ipak je puno bolji film od ovoga, no neke sličnosti postoje. Kako i ne bi kad su i Curtis i Morrissey očito hipersenzibilne dušice, no ovaj potonji ipak je uspio se izvući iz gliba i pobijediti neke svoje osobne duhove, dok svi znamo kako je Curtis nažalost završio.
Primjedbe
Objavi komentar