Angelina Jolie snimila je stvarno dobar film. Ubiše mi prvo oca je korektna, zanimljiva i dosta potresna priča, no
moram priznati da sam od ovog filma nekako očekivao i više. Posebno s obzirom
kad se zna kakav je Anđa književni predložak imala u rukama, materijal kojeg ne
bi valjda uspio upropastiti ni najgori antitalent. Gledajući ovaj film nisam
mogao da se ne sjetim prošlogodišnjem Liona, filma o klincu iz Indije koji se
izgubio pa je usvojen u Australiji da bi se na koncu vratio u svoj slam u
potragu za majkom starom. I to je bio jedan od tih filmova s kojima se ne može
fulati. Predložak čisto zlato.
A čisto zlato Anđelini je na pladnju pružila danas
47-godišnja žena po imenu Loung Ung. Ova Kambođanka proslavila se istoimenom
knjigom memoara o tome kako je kao dijete preživjela pakao zvan Crveni kmeri. Ovaj
možda i najgori društveni eksperiment modernog doba u kojem su Pol Pot i
njegova bratija potamanili oko dva milijuna stanovnika ove zemlje jugoistočne
Azije. I priča filma kreće godine 1975. kada Crveni kmeri upadaju u glavni grad Kambođe koja je uskoro postala Kampućija,
Pnom Pen, a pošten narod kreće u bežaniju. Među tim narodom je i mala Loung s
obitelji, no oni ubrzo upadaju u ruke Crvenim kmerima i moraju živjeti u
zloglasnim logorima i po cijele dane raditi u poljima smrti. Jel kakti novo kambođansko društvo je potpuno ravnopravno, bratstvo i jedinstvo na desetu, samo nitko ne smije bit bogat (osim naravno Pola i njegovih jataka) i svi se moraju baviti poljoprivredom pošto je buržoazija zlo. Kako se da naslutiti već iz naslova filma,
Loung u poljima smrti ostaje bez tatka (sad ću malo spojlati pa dodati ipak ne «prvo»,
prvo se izdogađalo svašta toga, tek je onda tatek dobio toljagom po glavi),
proživljava užase, rat, glad, strah, uglavnom isto ono što su prošli i svi
ostali stanovnici ove zemlje.
Malo mi je žao što se od ovog filma nije izrodilo više, a
potencijala je svakako bilo. Možda da se Anđica malo zaigrala pa ubacila unutra
još nešto, no (ovo će sad vjerojatno zvučati jako grozno, znam) djecu u
ekstremnim uvjetima i u užasima rata već smo vidjeli sto puta, tako da to i više nije nešto što će me posebno šokirati ili raspekmeziti. Odmah mi na
pamet recimo padaju Speilbergovo Carstvo sunca ili nedavni Beasts of no Nation
o djeci vojnicima u Africi, koji su daleko bolji filmovi i koliko se sjećam nekako su uspjeli u meni probuditi neku empatičnu emociju (posebno Carstvo, to sam prvi put gledao kao klinac, mislim da sam se i rasplakao). Također, onaj koji barem donekle poznaje ovo razdoblje
povijesti neće tu vidjeti ništa novo. Puno, puno bolje mi ovo užasno razdoblje
ljudske povijesti prikazuje klasik Rolanda Joffea Carstvo sunca. O da, to je
film možda i za deset. Anđelina još nema film za deset, no tko zna, možda nas u
budućnosti i iznenadi.
Nisam jedan od onih koji će pljuvati po ženi jer se odlučila
društveno angažirati, posvaja djecu valjda gdje se pojavi i snima takve nekakve filmove s kojima očito misli da šalje snažnu
poruku. I šalje. Da se ona nije dokopala ovog scenarija i da nije ona snimala
ovaj film, pitanje je bi li ikad bio osiguran toliki budžet i bi li ovaj film
ikada otkupio Netflix. No, možda sam u krivu. Možda je za taj plasman zaslužan
baš njezin posvojeni kambođanski 16-godišnji sin Maddox, koji je naveden kao
izvršni producent filma. Očito vrlo sposoban mladić, no da se vratim na temu.
Mislim da su ovakvi filmovi potrebni jer uvijek treba ljude podsjećati na
prošlost i učiti ih povijesti kako bi bolje razumjeli sadašnjost, a možda i predvidjeli
budućnost. Filmovi i knjige o totalitarnim, krvničkim režimima bilo slijeva
bilo zdesna uvijek su dobrodošli pa tako i ovaj. Anđo, ne daj se smesti i samo rokaj.
Primjedbe
Objavi komentar