Vjerojatno prva pomisao koja padne napamet kad se u istoj rečenici spomenu Kazahstan i film, vjerojatno je blesavi televizijski novinar Borat Sagdijev u interpretaciji britanskog zajebanta Sasche Barona Cohena, no Harmony Lessons stvarno nema nikakvih sličnosti s ovom svima poznatom komedijom. U središtu priče ove prilično spore i naturalističke drame nastale u koprodukciji Kazahstana, Njemačke i Francuske je 13-godišnji Aslan, kojeg su na zub uzeli stariji klinci. Aslan je novi klinac u gradu i stariji štemeri koji su povezani s lokalnim bandama u kojima kolo vode nešto stariji štemeri bave se iznuđivanjem novca od svih klinaca u školi. No, kad pokušaju neku kinticu izvući od Aslana, on im pokaže zube i tu počni problemi prvo za tog čudnog, introvertnog, povučenog i samozatajnog mladića bez prijatelja. A potom i za njih.
Kazahstan je jedna od onih zemalja o kojima znamo jako malo. Meni odmah padne napamet nekoliko vikipedijaških podataka kao što su da je to najveća zemlja bez izlaza na more, zemlja puna prirodnih resursa, ali i zemlja velikih socijalnih razlika, kao uostalom praktički sve postsocijalističke zemlje. Na samom filmu vidimo Aslana kako živi u nekakvoj potleušici sa starom bakom u nekakvoj kazačkoj vukojebinici i to prilično skromno, čak bih rekao na rubu siromaštva. Već na startu možemo vidjeti da on nije klasični klinac kakve susrećemo obično, o ne, on kolje ovcu, sam je trančira i sprema jelo, a kasnije ćemo vidjeti da ovaj 13-godišnjak i nije potpuno čist u glavi i da je riječ o mladiću s jako velikim problemima, očito nastalima negdje u prošlosti, koje je susret s nasilnim šulkolegama samo dodatno potencirao.
Iako je ritam ovog filma prilično sport i na startu možda malo djeluje naporno, monotono i teško, Harmony Lessons zapravo je jako dobar film. Čak iznenađujuće dobar. Prvi kazahstanski na koji sam ikad naletio (ako se dobro sjećam) pa odmah pogodak, a riječ je o tipu filma kakav baš volim – šokantan, nemilosrdan, nepredvidiv i prilično životan. Da kažem samo i koju riječ o autoru ovog filma, Emiru Baigazinu, koji je već sa svojim debitantskim ostvarenjem pobrao niz nagrada na brojnim festivalima, među ostalima i u Berlinu i Tribeci. Vidljivo je da ovaj mladi filmaš ima talenta, a nestrpljivo čekam da se pojavi i njegov sljedeći film, The Wounded Angel, još jedna drama također snimljena u kazačko-njemačko-francuskoj koprodukciji.
Primjedbe
Objavi komentar