Kad bih sad
rekao da mi je Harry Dean Stanton bio jedan od dražih glumaca, to ne
bi bila istina. Ne bi bila istina ni kad bih rekao da me iznenadila
ili šokirala vijest o njegovoj smri, jer čovjek je jebiga ipak imao
91 godinu, a ako to nisu lijepe godine za doživjeti, onda ne znam
što je. A Harry je svojih 91 i sitno godina proživio vrlo lijepo.
Čovjek je glumio valjda do zadnjih trenutaka života, nedavno se
pojavio i u nekoliko epizoda Twin Peaksa, a krajem ovog mjeseca stiže
još jedan njegov film koji se zove Lucky. U opisu tog filma na
iMDB-u za sada stoji da je riječ o filmu o spiritualnom putovanju
90-godišnjeg ateista, a režirao ga je isto Lynch. Samo ne David,
već izvjesni John Carroll Lynch, tip koji je vjerojatno poznatiji
kao nekakav karakterni glumac u brojnim filmovima. A baš kao
karakterni glumac koji je ostvario dvjestotinjak uloga vjerojatno će
ostati upamćen i Harry Dean, tip koji je prvu glavnu ulogu odigrao u
58. godini. I to kakvu ulogu, ulogu Travisa u kultnom Wendersovom
Paris, Texasu, nastalom po scenariju također nedavno preminulog Sama
Sheparda, koji je upravo Stantona preporučio Wendersu, a ostalo je
povijest. Kad sam već krenuo iskreno, tako ću i nastaviti pa dodati
da za ovaj dokumentarac nisam ni čuo do nedjelje dok nisam otvorio
Jutarnji list i pročitao zanimljiv tekst Nenada Polimca povodom
smrti ovog glumca. Na kraju priče pune nevjerojatnih i zanimljivih
podataka o ovom osobenjaku, spomenut je i naslov ovog dokumentarca pa
sam ga odlučio pogledati.
I stvarno,
riječ je o zanimljivom ostvarenju švicarske filmašice Sophie
Huber. Dosta neobičan film o jako neobičnom čovjeku u kojem tada
85-godišnji Stanton pijucka votku, puši jednu za drugom cigaretu,
pjeva, svira usnu harmoniku. I priča o životu, koji je stvarno bio
izrazito bogat i zanimljiv unatoč tome što je kakvu-takvu slavu
stekao tek uoči 60. rođendana. U filmu se uz Harry Deana pojavljuju
mnoge poznate face kao što su Lynch (pravi Lynch, ne ovaj drugi),
Wenders, Shepard, Debby Harry, Kris Kristofferson i svi pričaju
zanimljive i nevjerojatne anegdote u svojim susretima i druženjima
sa Stantonom. Stanton sam otkriva da su mu najbolji prijatelji bili
Jack Nicholson (s kojim je čak bio i cimer dvije i pol godine
sredinom šezdesetih, mogu misliti kakav je to tandem bio) i Marlon
Brando. Posebno je zanimljivo i lijepo bilo vidjeti samozatajnog i
nekako naizgled tajanstvenog tipa poput Stantona kako se otvara i
priča mnoge zanimljive i dosta intimne stvari iz svoje prošlosti, a
ono što mi je najfascinantnije je koliko je taj tip lucidan, bistar
i mudar unatoč tome što je u vrijeme snimanja ovog filma ugazio
debelo u deveto desetljeće. I dok je većina (onih koji su
preživjeli) u tim godinama u pelenama ili igra šah s ostalim
penzićima, Harry se i dalje zajebava, živi po svom i snima. Lijep
film o jednom divnom i zanimljivom čovjeku koji će sigurno ostati
zapamćen u svijetu filma, iako sam za sebe lijepo u ovom filmu kaže
da ga stvarno boli briga hoće li ga pamtiti i poslije smrti. Ne
brini, Harry Dean, hoće.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar