Gledajući
nedavno Twin Peaks nisam mogao a da se ne sjetim možda i najvećeg luđaka u
povijesti filma, Alejandra Jodorowskog. Za ovog vremešnog, ali i dalje živog Čileanca ukrajinskih
korijena bi se bez problema moglo
reći da je svojevrsna preteča Davida Lyncha. No, još negdje na desetu
potenciju. Njegova avangardna remek-djela iz šezdesetih "El Topo" ili sedamdesetih "The Holy Mountain" i dan
danas se pokušavaju dešifrirati i shvatiti što je pjesnik (da, Jodorowski
se uz snimanje filmova bavio i poezijom, slikarstvom, a nedavno je
izbacio i poluaotobiografski roman, još uvijek nažalost bez prijevoda na
hrvatski) htio reći. No, njegova "Dina - Pješčani planet", film koji je planirao
snimiti po književnom predlošku po seriji SF romana Franka Herberta trebalo je
biti njegovo životno djelo.
Trebalo, ali nikada nije. Obrisi ovog nesuđenog remek djela i filma koji je, po
riječima samog Jodorowskog, trebao promijeniti svijest publike, najbolje se
mogu vidjeti u izvrsnom dokumentarcu Franka Pavicha otprije nekoliko godina,
koji sam nedavno odlučio ponovno pogledati i barem na taj način uživati u
najboljem filmu koji nikada nije snimljen. "Jodorowsky's Dune savršen" je uvod u
viziju ovog nevjerojatnog autora, koji je koncem 60-ih godina svojim nadrealnim i
avangardnim filmovima šokirao ne samo filmski svijet, nego i kompletnu
umjetnost. Negdje sam pročitao da je njegov "El Topo" bio najdraži film Johna
Lennona, a mislim da je taj film i dan danas na redovitom repertoaru ponoćnih
kina u New Yorku i Los Angelesu. No, da se vratim na "Dinu".
Kao što svi
znamo, početkom 80-ih film "Dune" snimio je nasljednik Jodorowskog po avangardi,
David Lynch. Kritike o tom filmu su podijeljenje, mene iskreno Lynchova verzija
nikad nije pretjerano oduševljavala, a kad sam vidio što je ludi Hodo planirao
napraviti, tek tada sam shvatio da je Lyncheva verzija zapravo mlaka vodica, a
ne kuhani konjak. Iako je početkom 70-ih Jodorowsky postao velika zvijezda u
filmskom svijetu i svojevrsni guru mladim umjetnicima koji su željeli biti
drukčiji, njegova nesposobnost za kompromise i tvrdoglavo nepristajanje na
zahtjeve studija dovelo ga je do toga da njegova verzija Dine zauvijek završi u
ladicama.
Ovo je dokumentarac o stvaranju jednog filma koji je pretendirao da postane
najveći film svih vremena i o jednom potpuno nekonvencionalnom autoru koji je
oko sebe okupio takav tim da mi stvarno ponekad dođe da zaplačem što njegova
Dina nikada nije snimljena. Da situacija bude zanimljivija, ekipa mladih
umjetnika i vizionara koji su trebali raditi na filmu (zapravo su i radili na
filmu nekoliko godina dok projekt nije stopiran) kasnije su postali jedni od
najvećih velikana za vizualne efekte, maske i slične tehnikalije u svijetu
filma, a njihove ideje koje su se trebale pojaviti u ovom fllmu
su doslovno kasnije razgrabljene i mogu se vidjeti u brojnim drugim
filmovima. Da spomenem samo H. R. Gigera, Moebiusa, Jeana Girauda, Dana O'Bannona, glazbu je između ostalih trebao
raditi Pink Floyd, a glumiti su trebali između ostalih Orson Welles, Mick Jagger, Glora Swanson i Salvador
Dali glavom i špičaštim brkom.
Realno gledajući, veće bi iznenađenje bilo da je ovaj film zapravo ikada i
realiziran, a ovaj je dokumentarac samo mali dio onoga što je Jodorowsky's Dune
mogao biti. Suluda epopeja potpuno ludog autora koji je uvijek plivao kontra
svih struja i provocirao sve oko sebe. Genijalan dokumentarac o filmašu koji je
i danas uzor mnogima, pa tako i čuvenom Dancu Winding Refnu (s kojim u
posljednje vrijeme baš i nisam nešto oduševljen, no vjerujem da će se vratiti
na pravi put), kojeg također možemo ovdje vidjeti.
Primjedbe
Objavi komentar