Gledajući nedavno ovaj film pokušao
sam se sjetiti još nekog filma o Prvom svjetskom ratu. I nisam uspio. Dok je o
II svjetskom ratu, Vijetnamskom ratu, američkom građanskom ratu pa i ovim
posljednjim ratovima u Iraku i Afganistanu već snimljeno more filmova, nisam se
uspio sjetiti još niti jednog filma koji je smješten u I svjetski rat. Naravno,
jasno da vjerojatno postoji sijaset filmova iz tog razdoblja, ali ni blizu
uspješnih i popularnih kao iz II rata. Zašto je tome tako, nemam pojma, a dok
se netko ne sjeti to promijeniti kao najbolji primjerak filma smještenog između
1914. i 1918. godine ostaje nam Paths of Glory, jedan od filmova iz rane faze
velikog Stanleyja Kubricka.
Ujedno, ove godine se navršilo i
točno 60 godina otkako je ovaj film došao na svijet (a Kirk Douglas je još živ,
pa taj može Joleta Manolića poslati po šibice) i vjerujem da i dan-danas ima
svoju vrijednost i da je vrijedan gledanja. Naravno, s današnjeg gledišta Paths
of Glory se ne može uspoređivati s modernim filmovima, no tko zna, možda ćemo i
za 20, 30 godina filmove koje danas smatramo modernim remek-djelima smatrati
zastarjelima i pomalo smiješnima. No, ja kad gledam neki film, volim ga staviti
u kontekst vremena, a ovaj je film svakako po nekim parametrima bio daleko
ispred svog vremena.
Ako se ne varam, bio je to jedan od
prvih pravih anti-ratnih filmova koji je nastao u vremenu kad je u ljudskoj
podsvijesti i dalje bio razarajući II svjetski rat, a hladni rat se spremao
doživjeti svoj vrhunac. Bilo je bogami prilično hrabro tada odlučiti se na
snimanje jednog ovakvog filma i već tu je Kubrick pokazao svoju veličinu, ali i
pacifizam, koji će kasnije potvrditi s još nekoliko pravih anti-ratnih filmova
(Dr. Strangelove, Full Metal Jacket ili Barry Lyndon). Ujedno, ovaj film pomalo
gledam i na komediju apsurda jer iz današnjeg kuta gledanja Prvi svjetski rat
bio je prava komedija apsurda. Obični vojnici bili su pravo topovsko meso i
ginuli su kao muhe, dok su oficiri uz čašicu konjaka samo zviždali za napad i naređivali
potpuno apsurdne akcije. A tom tematikom bavi se i Paths of Glory.
Nakon što general francuske vojske
naredi valjda stoti uzaludni napad na njemački rov na suprotnoj strani, dio
vojnika pod vodstvom pukovnika kojeg je utjelovio Kirk Douglas to ne učini. Bez
obzira što su tisuće vojnika izgubile živote, zapovjednici odluče kazniti ove
koji nisu izašli iz rovova i izvedu ih pred vojni sud, a kasnije i pogube.
Jasna aspurdnost situacije najbolje se vidi u situaciji kad osuđeni vojnici
budu postavljeni pred streljački vod, a samo nekoliko desetaka metara dalje
oficiri imaju bal, plešu i loču. I nakon što Kirk kasnije dođe k tom istom
generalu, a ovaj mu kaže «Vaš vojnici su divno poginuli». Ta rečenica možda i
najbolje oslikava to vrijeme. Dok su «vojnici» divno ginuli čim bi promolili
nos iz rova, oficiri su kao ja nekad dok sam znao igrati Rizik njihova mjesta
popunjavali s novim redovima koji su bili pravo topovsko meso i vojskovođe nije
bilo briga hoće li izgubiti 100 ili 100 tisuća vojnika. Ionako će se naći nove
budale koje će zauzeti njihovo mjesto. Ako neće, marš pred vojni sud pa pred
streljački vod.
Iako iz današnjeg gledišta možda ne
izgleda tako, ovaj je film u svoje vrijeme bio prilično kontroverzan te je bio
zabranjen u brojnim zemljama. Francuski veterani tako su se odmah nakon
njegovog puštanja pobunili i ishodili zabranu prikazivanja sve do 1975. godine
jer je navodno rušio mit o njihovom junaštvu. U Španjolskoj je pak prikazan tek
1986. godine, 11 godina nakon smrti Francisca Franka, a i u Njemačkoj se na
njegovo prikazivanje moralo čekati još dvije godine. Što je najvažnije, i
čitavih šest desetljeća nakon njegovog snimanja, Paths of Glory je i dalje
sasvim svjež i kvalitetan film i s pravom ga se smatra jednim od vrhunaca svog
žanra.
Primjedbe
Objavi komentar