Još jedno
gotovo pa remek-djelo Chan-wook Parka, a ovaj puta još jednom je pokazao zašto
ga se smatra jednim od najvećih redatelja i scenarista 21. stoljeća. Poslije
izleta u Hollywood i zapravo sasvim solidnog Stokera, koji doduše u SAD-u baš i
nije bio previše prepoznat, a vjerojatno ni shvaćen, Park se vratio u Koreju i
nastavio gdje je stao u prethodnom desetljeću. Sa svojom povremenom suradnicom
Seo-kyeong Jeong dokopao se romana «Fingersmith» britanske književnice Sarah
Walters smještenog u viktorijansku eru u Veliku Britaniju, prilagodio radnju u
Južnu Koreju za vrijeme japanske okupacije i napravio jedan od najboljih
filmova prošle godine. Kad je završio scenarij, navodno ga je poslao autorici
romana, kojoj se njegova verzija prilično svidjela, no rekla mu je da baš i
nema previše veze s originalnom pričom pa mu je preporučila da napiše samo da
je scenarij inspiriran njenim romanom, a ne napisan po njemu.
Iako
Handmaiden ne spada u sam vrh Parkova opusa, i dalje je to izvrstan film, jedan
od najboljih mi i najdražih prošle godine. Sluškinja je vizualno besprijekoran
film, kako je sve to skockano i kako od prvog do posljednjeg kadra sve izuzetno
i prekrasno izgleda, to je čista perfekcija. No, Park nas je već nekako na to
navikao, a gospodin koji je u ranijoj fazi najviše šokirao izuzetnim i do tada
možda i neviđenim nasiljem, sada šokira nečim sasvim drugim – erotikom.
Sluškinja je film prilično nabijen erotikom i ima u njemu jedna prilično
eksplicitna scena seksa, no vjerujem i nadam se da scene seksa ma kako one
eksplicitne i slobodne bile, danas više nikoga ne bi smjele uzbunjivati i
šokirati.
Kao što je u
ranijim djelima to i baš takvo eksplicitno nasilje bilo nužno i potrebno u
Parkovim filmovima jer je nekako davalo na težini i na razvoju cijele priče,
tako i sada eksplicitna scena seksa iz istih tih razloga tu ima mjesta. Naravno
da nisam za to da se u filmove bez ikakve potrebe i smisla ubacuju prizori
nepotrebnog nasilja koje često prelazi sve granice dobrog ukusa, isto tako je i
sa seksom, no Park sve radi s razlogom pa i to. Kad bih morao ukalupiti
Sluškinju u nekakve žanrove, smjestio bih je na pola puta između drame i
trilera, križanca kojim bi se možda najbolje opisali praktički svi njegovi
filmovi pa tako i Oldboy i ostatak osvetničke trilogije, koji ga je vinuo u
elitu.
Priča je, kao
uostalom u svim njegovim filmovima dosta kompleksna i komplicirana. No, ovdje
je sve to začinio jednim tvistom, gotovo u stilu tvista kojeg je Lynch ubacio u
Mullholand Drive i u trenutku kad konačno misliš da si povezao konce, opet se
sve raspadne i opet krećeš od početka. Naravno, nije Park Lynch pa da mu je
osnovna ideja svojim zamkama i zagonetkama bez pravih odgovora publiku dovoditi
do ludila i zafrkavati ljude. Sluškinja potpuno ima smisla, iako se to svim
onima koji još nisu pogledali ovaj moderni klasik ili ga upravo gledaju u
jednom trenutku neće činiti. Iako se s duljinom od gotovo dva i pol sata
Sluškinja na prvi pogled možda čini kao predugačka i prerazvučena, to nije slučaj
i ovaj se film gleda u jednom dahu. Moram naglasiti da je Park očito jedan od
onih sitničavih tipova koji pazi na svaki detalj. Sve što se događa u ovom
filmu događa se s razlogom, iako to možda u tom trenutku i ne izgleda tako. Sve
to na kraju sjeda na svoje mjesto, a odmah da upozorim da i tu ima pomalo
nasilnih scena (iako ni blizu kao u prijašnjim filmovima), kao i ponešto
perverzija. No, to je Park i bez takvih sitnica ovaj korejski genijalac očito
ne može i nije mu za zamjeriti.
Sluškinja je stvarno izvanredan film, koji sam do sada pogledao dva puta. Prvi odmah nakon što je procurio, a osobito sam sretan što sam ovo vizualno remek-djelo imao priliku pogledati i u bjelovarskom kinu i u pravom okruženju konačno uživati u svoj raskoši Parkovog talenta. Radnju sada ne bih htio puno otkrivati, ma neću je gotovo uopće otkrivati jer jedna od najvećih vrijednosti Parkovih filmova je ta nepredividivost, šok i iznenađenje, koje ga smješta uz Paula Thomasa Andersona i Denisa Villeneuvea u moj osobni trijumvirat najredatelja nekakve mlađe (sad već i srednje) generacije. Iako je ovaj film izašao prlično davno, nekako imam osjećaj da je prošao nezamjećeno i vjerujem da bi to trebalo ispraviti.
Primjedbe
Objavi komentar