DARKEST HOUR (2017,GBR) - 8/10

Gary Oldman oduvijek mi je bio jedan od onih glumaca koje sam volio vidjeti kad god bi se pojavio u bilo kojem filmu. Glumio pozitivca ili negativca, glavnu ili epizodnu ulogu, obično bih imao dojam da upravo on "otima" scenu svakom kolegi ili kolegici s kojim bi se našao oči u oči. Fantastične uloge koje je Gary isporučio nemoguće je pobrojati, a gotovo da nema žanra u kojem se nije oprobao. Od klasičnih britanskih socijalnih drama, do krimića, horora, romansi, trilera sve do akcijskih blockbustera. Po prvi je puta pažnju na sebe Oldman skrenuo još 1986. godine filmom "Sid i Nncy", biografskom dramom o frontmenu Sex Pistolsa Sidu Viciousu. Potom je uslijedila naslovna uloga u Frearsovom "Prick Up Your Eyes", koja mu je i donijela prvu nominaciju za britanskog glumca godine. 

Logičan slijed je bila selidba u Hollywood, gdje je početkom 90-ih ostvario više zapaženih uloga, posebno one u Coppolinom Draculi i Bessonovom Leonu profesionalcu. No, što zbog problema s alkoholom, što zbog pogrešnog izbora uloga (na što je zasigurno utjecalo i ovo prvo), u drugoj polovici 90-ih Oldman kao da se nekako zagubio. Obično ga se moglo vidjeti u ulogama negativaca u brojnim blockbusterima i redatelji kao da su ga ukalupili u takve uloge i te karme kao da se nije uspio otresti sljedećih petnaestak godina. Svaka čast epizodama u Batmanima ili Harry Potterima, no nekako sam dojma da su te uloge debelo ispod nivoa glumca Oldmanova kalibra i moram priznati da mi je bilo pomalo i žao kad bih ga vidio u prilično beznačajnim ulogama u nekim od filmova takvog tipa.

Da bi se vratio na mapu ozbiljnih glumaca, Oldman se morao vratiti u Britaniju, gdje je izabran za ulogu detektiva Smileyja u "Dečko, dama, kralj, špijun" krimića snimljenom po poznatom romanu Johna le Carrea. Ta mu je uloga donijela i prvu nominaciju za Oscara, drugu za Baftu, no ta briljantna uloga kao da je bila samo kratkotrajni bljesak nesvakidašnjeg talenta jer je brzo slijedio povratak starim navikama i uglavnom uloge negativaca u više manje prosječnim filmovima. Sve do sada kad je još jednu šansu da potvrdi da je ozbiljan glumac Oldman dobio i biografskom filmu o Winstonu Churchillu. A čovjek ne da je tu priliku objeručke zgrabio, već je isporučio ulogu koja se može mjeriti s najboljim ostvarenjima vjerojatno najboljeg glumca svih vremena i njegovog gotovo pa vršnjaka - Daniela Day Lewisa. Upravo bi Lewis trebao biti glavni konkurent Oldmanu u ovogodišnjoj utrci za Oscara u kategoriji najbolje glavne uloge (njegov Phantom Thread nisam još imao prilike pogledati, ne sumnjam da je opet svoj zadatak odradio maestralno), no bez obzira na to, od srca želim Garyju da dobije zasluženo priznanje i da uđe u red najvećih jer svojim talentom to definitivno zaslužuje. Pomalo je nevjerojatno da je Zlatni globus za ulogu Churchilla zapravo prva važna nagradu koju je Oldman osvojio u karijeri, no nekako imam osjećaj da ga Oscar ove godine ne bi smio zaobići. Daniele, imaš već tri komada (a trebao si barem četiri, to što nije dobio nagradu za ulogu Butchera u Bandama New Yorka najobičnija je sprdnja), vjerujem da se nećeš ljutiti ako jednog kipića zgrabi i tvoj prijatelj.

Ono što mi je najfascinantnije u filmu Darkest Hour je da Oldmana vjerojatno ne bih ni prepoznao kao Churchilla da unaprijed nisam znao da ga upravo on glumi. Ovo je bila jedna od najboljih transformacija koje sam vidio zadnjih godina, a osim što je maskiran tako da izgleda kao jednojajčani blizanac starog Winstona, Oldman je uspio skinuti i njegovu mimiku, pokrete i dikciju i vjerujem da bi i sam Churchill bio jako zadovoljan da vidi njegovu interpretaciju samoga sebe. Nije ovo klasični biografski film, već pratimo samo dvadesetak dana u životu Winstona Churchilla, ali onih možda i najvažnijih. Darkest Hour počinje kad britanski parlament izglasava nepovjerenje dotadašnjem premijeru Nevilleu Chamberlainu, čija se politika popuštanja prema Hitleru pokazala potpuno promašenom i zapravo je bila jedan od povoda da se ovaj osili i krene u osvajačke pohode. Britanski parlament tada je tražio nekoga tko bi trebao ujediniti i laburiste i konzervativce, a odluka je pala upravo na starog Winstona, čovjeka koji je ranije bio državni tajnik, ministar trgovine, ministar mornarice i tko zna što sve ne.

I prije no što je postao premijer Churchill je bio dosta kontroverzna osoba jer ga se smatralo odgovornim za katastrofu britanskih trupa u Galipolju u I svjetskom ratu i za mnoge druge propuste, no povijest je pokazala da se upravo on pokazao najboljim čovjekom u ovim mračnim satima. U filmu poznatog britanskog redatelja Joea Wrighta (Ponos i predrasude, Okajanje, Ana Karenjina) ponajprije je naglasak stavljen na Churchillove unutarnje dvojbe i borbe. Kakvu odluku donijeti u trenucima koji bi mogli biti pogubni za britanski imperij? Ući u pregovore s najgorim diktatorom u povijesti i pokušati minimalizirati štetu po svoj Otok, no istovremeno prepustiti da nacisti po Europi provode svoj krvavi pir? Ili se oduprijeti najvećoj vojnoj sili u povijesti i pokušati na taj način slomiti najstrašniji režim koji je čovječanstvo ikada vidjelo? U ovom filmu vidimo koliko su mišljenja u britanskoj vladi u tom vremenu bila podijeljena i pod kolikim je pritiskom Churchill zapravo bio pošto je većina njegovih suradnika bilo zagovornici potpisivanja mirovnog sporazuma.

No, Darkest Hour ujedno je i intimistički prikaz jedno velikog državnika, ujedno prilično ekscentričnog čovjeka, koji je uživao u pažnji i odgovornosti, ali koji nije bježao od velikih odluka. Vidimo koliko je Churchill zapravo bio mušičav, pratimo njegove svakodnevne rituale poput pijenja konjaka i šampanjca tijekom cijelog dana, pušenje kubanskih cigara, vidimo koliko je zapravo i britanska aristokracija bila odsječena od prosječnih građana kad gotovo pa 70-godišnji Winston u jednom trenutku kaže da se nikad u životu nije vozio podzemnom i da si nikada nije ispekao jaje, iako u teoriji zna kako bi se to trebalo napraviti. Slojevita priča o teškim vremenima s izvrsnom glumačkom postavom (osim Oldmana odliča je i Kristin Scott-Thomas kao njegova žena, a imamo tu i još mnogo poznatih lica kao što su Ben Mendelsohn kao mucavi kralj George, Lily James kao Churchillova asistentica te Stephana Dillanea ili Stanisa Baratheona iz Igre prijestolja kao Churchillova glavnog oponenta lorda Halifaxa). Wright se i ranije pokazao kao pravi majstor za britanske kostimirane drame i za filmove iz povijesti svoje zemlje, tako da nisam ni očekivao da će scenografija Londona s početka 40-ih biti ništa manje do li briljantna. Iako se ovom filmu prigovara da u vremenu Brexita podgrijava britanski nacionalistički i pomalo izolacionistički duh, ja ga tako nisam vidio. Uz Oldmanovu nominaciju za najbolju mušku ulogu, Darkest Hour zaslužio je još pet nominacija za Oscara - za produkcijski dizajn, kostimografiju, make-up, fotografiju te za najbolji film godine.

IMDB LINK