Kuda putujemo
kao čovječanstvo i što nas čeka u budućnosti pitanja su koja su si postavljali
naši preci još od antike pa preko srednjeg vijeka, renesanse, a posebno su
aktualna ova pitanja postala u posljednjih stotinjak godina otkako smo
napretkom tehnologije stigli do nečega što se naziva i postmoderno doba.
Pitanjem što nam nosi budućnost i kakve su perspektive čovječanstva bavi se i
najnoviji film Alexa Garlanda snimljen po istoimenom djelu američkog SF pisca
Jeff VanderMeera iz 2014. godine. I prije no što je VanderMeer napisao roman,
ovaj pisac kojeg uspoređuju s Kafkom i Borgesom (ne bi se štel mešat, nisam
ništa od stričeka čitao), prodao je prava za film Paramount Picturesu. Budžet
za film koji je u početku iznosio 40 milijuna dolara, ubrzo se popeo na 55
milijunčića, a iako je snimljen još sredinom 2016. godine i u kina je trebao
stići godinu potom, premijeru na velikim platnima u SAD-u imao je tek 23,
veljače ove godine. No, i prije premijere producenti su ovaj film osudili na
propast, a nekako imam osjećaj da je ovaj film početak, zapravo novi nastavak,
negativnih trendova u filmskoj industriji.
Već nakon
testnih projekcija u Paramountu su se uplašili da bi film mogao proći loše u
kinima i to zbog toga, pazite sad, jer je "preintelektualan" i
"previše kompliciran" za prosječnu publiku. Samo nekoliko mjeseci
prije predviđene premijere financijeri iz Paramounta došli su scenaristu i
redatelju Garlandu i producentu Scottu Rudinu s idejom da bi se u filmu trebale
napraviti određene preinake kako bi film bio prijemčiviji široj publici.
Naravno da su ih ovi poslali gdje im je mjesto, a kao odgovor na to film je
prodan globalnoj televizijskoj mreži Netflix. Odustalo se od kino-distribucije
ovog filma koji je klasični kino film za tržište izvan Amerike, a producenti su
se, bit će, pobojali da bi mogli početi dobivati prijeteća pisma unezvrijerenih
roditelja američkih tinejdžera koji su se uplašili da bi im djeca mogla početi
razmišljati.
Ako je stvarno došlo vrijeme da se filmovi povlače iz kinodistribucije zato što
su "preintelektualni" i zato što su "previše komplicirani"
onda je možda stvarno došlo i vrijeme da netko kaže ajmo raja fajrunat i spiči
nas kometom ili tako nečim da svi skupa odletimo u tri fine materine. Potpuno
mi je razumljivo da je bilo nemoguće očekivati da bi ovakav film mogao biti
apsolutni hit u kinima (pogotovo američkim) kad vidimo da masnu lovu beru samo
plitki filmovi u kojima se podilazi ukusu publike, no objašnjenje da se film
povlači iz kino distribucije jer je "previše kompliciran" stvarno je
zastrašujuće. Ako se dobro sjećam ne toliko tako davno u kina nije moglo upasti
nešto što je bilo glupo ili nešto što nije bilo dovoljno pametno za prosječan
ukus, no vremena su se očito promijenila. Sad samo daj nam sadržaj samo da je
jednostavan, da se puca, da sve leti u zrak, samo da ne moram puno zamarati tu
svoju glavurdu. Zapravo, kad se pogleda lista najgledanijih filmova u
prošloj godini tu zapravo ne bi smjelo biti ništa čudno. Nije mi intencija
ovdje kritizirati filmove o superjunacima i slične stvari koje su lani bile
najgledanije (pogledao sam tek 2 od 10 filmova s vrha američkog Box Officea, a
ni "Posljednji Jedi" ni "It" nisu me nešto oduševili) jer
sam ih ionako većinom zaobišao u širokom luku i od takvih filmova bježim što
dalje pa bi zapravo bilo licemjerno govoriti o njima bez da sam ih pogledao.
Sad bi netko mogao pomisliti da je ovaj Annihilation najpametniji ili
najkompliciraniji film koji se ikada pojavio, no istina ne može biti dalja.
Mogli smo se i posljednjih godina nagledati i pametnijih i kompliciranijih
filmova, koji su, eto, nekako i ugurani u kina, no činjenica je kako je
Annihilation jedan od onih filmova uz koji moraš napraviti onaj napor koji se
očito pokazao prekompliciran za Amerikance - uključiti mozak. U središtu priče
ovdje je doktorica biokemije, mlada znanstvenica koju tumači Natalie Portman, a
ona se uključuje u tajnu ekspediciju u područje u kojem zakoni prirode kakve
poznajemo ne postoje. O radnji više ne bih, no oni koji su gledali Garlandov
prethodni film, Ex-Machinu također "preintelektualnu" i "prekompliciranu"
sf dramu koja otvara neka pitanja, no na sreću se pojavila u vrijeme kad je ta
takve filmove bilo mjesta u kinima, onda mogu pretpostaviti o čemu se radi.
Priča je i ovaj put prilično provokativna i otvara pitanja kao što su genetski
inženjering, mutacije organizama, kloniranje ili jesmo li sami u svemiru. Jasno
da nije ovaj film neka sad doktorska dizertacija iz kvantne fizike ili nečega
potpuno neshvatljivog da je baš tako kompliciran da se ljude ne bi zamarali
mozgiće s njim. Film je to koji, kao što sam već rekao, zapravo OTVARA pitanja,
a konkretne odgovore baš i ne nudi. Annihilation je jedan od onih vizualno
savršenih filmova koji si svatko može protumačiti na način koji to sam želi, a
svako zlo za neko dobro, vele, pa sada barem ne moramo čekati kad će se
pojaviti u kinima (jer očito neće), već ga je moguće pogledati odmah. I da ne
zaboravim, riječ je o jako dobrom, zanimljivom, uzbudljivom i pomalo
uznemirujućem filmu, koji ipak nešto zaostaje za Ex-Machinom.
Primjedbe
Objavi komentar