Nakon igranog filma My Friend Dahmer o mladim danima možda i najpoznatijeg serijskog ubojice u modernoj Americi, evo i dokumentarnog filma o jednom od najgorih monstruma koji su ikad hodali zemljom. Normalnim ljudima je nemoguće shvatiti što nekoga nagoni da čini nezamislive gadosti koje su činili ljudi poput Jeffreyja Dahmera, čovjeka koji je između 1978. i 1991. godine ubio 17 ljudi. U ovom filmu kroz intervjue koje je 1993. godine s Dahmerom vodila novinarka Nancy Glass, razgovore s njegovim roditeljima, odvjetnicima, istražiteljima, psihijatrima te priče mnogih drugih ljudi koji su ga poznavali, autori pokušavaju dokučiti tko je on zapravo bio i što ga je navelo ne samo da ubija ljude, već da i poslije toga radi užasne stvari s njihovim tijelima.
Što je najstrašnije od svega, Dahmer djeluje kao čovjek koji shvaća što je činio, djeluje kao da mu je čak i žao ljudi koje je ubio, no istovremeno i sam za sebe kaže da ga se kojim slučajem pusti iz zatvora, vjerojatno bi nastavio činiti isto (To se srećom nikad neće dogoditi jer je u zatvoru i ubijen). Tematika serijskih ubojica uvijek mi je bila iznimno zanimljiva. I to, naravno, ne iz razloga neke fascinacije bolesnicima kao što su Charles Manson, John Wayne Gacy, Ted Bundy, Panzram ili ne znam koji već od tih idiota. Jednostavno sam uvijek pokušavao shvatiti, naravno da nikad u tome nisam uspijevao, što se to mora dogoditi u nekom ljudskom biću da tako zastrani i da bude sposoban ne samo ubijati, već raditi i nezamislive stvari kao što su nekrofilija, kanibalizam te ostali načini oskrnavljenja tijela, što je sve radio Dahmer. I u ovom filmu vidimo da Dahmer zapravo nije klasični serijski ubojica na čije su postupke utjecali neke traume iz djetinjstva jer vidimo da je imao donekle normalno odrastanje i nije tip koji će reći da ga je opsjeo sotona ili neki slični demon pa ga navodio na tako nešto. No, negdje u tinejdžerskoj dobi očito je zastranio, što se zapravo dobro vidi u nedavnom igranom filmu. Prvo ubojstvo je počinio kao 18-godišnjak, kad je ubio autostopera, a sve žrtve su mu bile muškarci (velikom većinom afroamerikanci) pošto je i sam bio homoseksualac, čega se, vidimo to u filmu, zapravo sramio.
Da situacija bude najstrašnija - da je policija bila barem malo mudrija ovaj sociopat mogao je biti zaustavljen u samom startu pošto ga je patrola zaustavila dok je prevozio leš na zadnjem sjedištu svog auta. I samo ga pustila s kaznom zbog prebrze vožnje. Vidimo da je policija još nekoliko puta mogla uhvatiti Dahmera i spriječiti još koje ubojstvo, a najnevjerojatnije je kako su mu jednu od žrtava zapravo sami poslali u ruke. Nakon što je jedna od žrtava, 14-godišnji Azijat, kojeg je prethodno pokušao pretvoriti u zombija (još jedna nenormalna ideja ovog luđaka), uspio pobjeći iz njegovog stana u Milwaukeaaja, on je sam došao u policijsku stanicu po njega rekavši da je on njegov partner i policija ne samo da ga je pustila, već ih je dovezla do njegovog stana. U kojem se u spavaćoj sobi nalazio prethodni leš. Zanimljivo je kako je svoj ubilački poriv Dahmer uspio suspregnuti na devet godina jer je nakon prve žrtve sljedeći put ubio 1987. godine, no kako je vrijeme prolazilo intervali između ubojstava postajali su sve kraći da bi na kraju ubijao svakih nekoliko tjedana. Jasno da je ova priča i više nego bolesna jer sve ono što je Dahmer radio je i više nego bolesno, od ubijanja do nekrofilije pa do kanibalizma i čuvanja dijelova tijela svojih žrtava u vlastitom stanu i kolekcija od stotinjak fotografija unakaženih tijela. No, istovremeno je i prilično zanimljiva i šokantna jer imamo priliku iz prve ruke vidjeti tko je zapravo bio jedan od najgorih ljudi na svijetu i što ga je nagonilo da čini takve bestijalnosti.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar