Jedan od favorita europske filmske kritike, Austrijanac Michael Haneke u svom najnovijem filmu snimljenom u Francuskoj donosi nam naizgled intimističku priču o bogatoj i uglednoj obitelji iz Calaisa. Iako u kratkom opisu ovog filma stoji da je u pozadini priče migrantska kriza, ona se zapravo nazire tek u detaljima, a prema van ugledna i skladna obitelj industrijalaca zapravo je pred raspadom i kako vrijeme protječe shvaćamo da ništa nije onako kako izgleda. Oni koji poznaju Hanekeov opus vjerojatno dobro znaju da su njegovi filmovi sve samo ne konvencionalni i da je ovaj 75-godišnjak zapravo vrsni provokator koji se raznim trikovima voli poigravati sa svojim gledateljima, a iznimka u tome nije ni Happy End. Kako bi dao naslutiti da obitelj Laurent nije nimalo skladna Haneke u početku koristi prilično čudne, duge ili statične kadrove, a neki su dijelovi čak snimljeni smartphoneom ili kamerom s računala. Kad shvatimo da članovi ove obitelji, pater familias odnosno 85-godišnji Georges (veteran Jean-Louis Trintignant), njegova kćer Anne (odlična Isabelle Huppert) i sin (poznati francuski redatelj i glumac Matthieu Kassovitz) te ostatak ekipe nisu ni izbliza tako jedinstveni, tada i kamera i stil postaju donekle konvencionalnija. Kao da Haneke time želi reći dao sam vam naznake, sad kad je sve jasno više mi se ne da igrati.
Realno gledajući, ovaj film nije ni blizu vrhu filmografije austrijskog majstora, a neki su kritičari otišli tako daleko da su rekli da se Haneke pomalo počeo i ponavljati. Također je teško dokučiti je li Happy End zapravo klasična obiteljska drama u stilu Bergmana, je li možda triler ili je pak satira na račun bogatih europskih obitelji. Ili mješavina svega toga. Kao u dobrom dijelu njegovih filmova tempo je užasno spor i gotovo polovica Happy Enda mora proći da bi se do kraja povezalo tko je zapravo tko i kakvi su odnosi među članovima obitelji. Nije novost da tek u samom finišu Haneke ubaci u višu brzinu, i to ne u četvrtu ili petu, već maksimalno treću te završnica zapravo i izvlači ovaj film. Dakako, vizualno to djeluje besprijekorno, kao u svim njegovim filmovima, no ovaj puta nekako mi je ostao nedorečen.
Haneke je i ovaj puta ostao besprijekoran i prilično precizan u onome što je i do sada najbolje prikazivao i ono čime se najačešće bavio, a to je mračna strana ljudske prirode. I u Happy Endu praktički svi su likovi nesretni, nerealizirani, s tajnama koje skrivaju od najbližih i tajnama koje bi ih mogle skupo koštati. Likovi i gluma vjerojatno su mi najbolji dio ovog filma, a opet je Haneke okupio respektabilnu ekipu koju predvodi 87-godišnji Trintignant. Film je premijeru imao na festivalu u Cannesu, festivalu na kojem je Haneke i pobijedio s dva prethodna filma (White Ribbon za kojeg je dobio i Zlatni globus te Amour za kojeg je dobio Oscara) i jedan je od rijetkih koji je Zlatnu palmu osvajao dva puta. Čim su kritike na film jednog od vječnih favorita bile relativno mlake dalo se naslutiti da Haneke s Happy Endom neće ponoviti uspjeh prethodnika, a tako i bi. Ovaj film mi zapravo djeluje kao varijacija na neku od tema s kojom se ranije bavio, a ostaje nam vidjeti hoće li se ovaj slavni filmaš koji će ubrzo napuniti točno tri četvrt stoljeća ikada i vratiti u vrhunsku formu.
Primjedbe
Objavi komentar