Neboder je jedan od onih filmova koji mi se svidio možda i više no što je realno trebao, no što ću, bit će da sam posebno slab na te distopijske priče. Još sam davnih dana zaglavio s tom distopijskom literaturom pa sam u kratkom vremenu pročitao valjda sva najzanimljivija djela tog žanra. Od Orwella i njegovih 1984. i Životinjske farme, Huxleyja i Vrlog novog svijeta te Burgessa i Paklene naranče. Tako sam valjda i došao do pisca po imenu J. G. Ballard, tipa koji je 70-ih napisao nekoliko zanimljivih sf knjižica, Među njima i Crash po kojem je Cronenberg snimio kultni film (ne onaj bezvezni Crash koji je dobio Oscara, već pomalo bolesna priča o ekipi kojoj su seksualni fetiš prometne nesreće). Ballard je autor i Carstva sunca, knjige po kojoj je Spielberg snimio istoimenu ratnu drama s tada još klincem Christianom Baleom i knjige koja je proglašena najboljom britanskom pričom iz II svjetskog rata. A upravo je i Ballard napisao roman Neboder, klasični distopijski roman o modernoj zgradi koja kao da je živa i koja kao da pogubno utječe na one koji u njoj žive. Ballarda bi se zapravo moglo smatrati pretečom Black Mirrora jer je Neboder zapravo završetak trilogije koji su činili i Crash te Concrete Island. U svim tim djelima Ballard je zapravo istraživao na koji način moderna socijalna i tehnološka okruženja mogu utjecati na ljudsku psihu, a zanimljivo je kako je upravo Neboder bila jedna od omiljenih knjiga pjevača Joy Divisiona, Iana Curtisa.
Još kad sam vidio da se režije prihvatio izrazito zanimljivi i talentirani redatelj Ben Wheatley te da je scenarij po Ballardovom romanu napisala njegova stalna suradnica Amy Jump, mom veselju nije bilo kraja. I činjenica je da mi se ova adaptacija prilično svidjela, unatoč tome što Neboder nije doživio status kakav je možda trebao i nema ni izbliza ocjene kakve zaslužuje, ja ću uvijek braniti ovaj film i reći ću da je i više nego dobar. Priča Nebodera kreće kad se mladi doktor Laing doseli u neboder od 40 katova, novo čudo tehnologije. Njegov stan se nalazi na 25. katu, a vrlo brzo uviđa da su stanari u neboderu po katovima raspoređeni po klasama. Odnosno na katovima niže nalazi se niža klasa, a kako su katovi viši tako na njima žive sve bogatiji ljudi. Na najvišem katu živi profesor Royal, čovjek koji je kreirao ovaj naizgled samoodrživi neboder koji djeluje kao grad u gradu i stanarima omogućuje sve što im treba. Od teretane, supermarketa, bazena pa do mjesta za provode i sveg ostalog što treba čovjeku modernog doba.
No, iako sve u početku djeluje prilično idilično, Laing ubrzo uviđa da zapravo ništa nije onako kako izgleda. Česti nestanci struje na nižim katovima pošto je električna energija potrebna višim staležima na katovima iznad i slični incidenti počinju utjecati na raspoloženje među nižom klasom, koja uviđa da njima taj divni i krasni neboder ne nudi ni izbliza takve mogućnosti kao onima s dubljim džepom. Uskoro izbija totalni kaos, ljudi se počinju pretvarati u zvijeri, a Laird, koji se nalazi u nekakvom rascjepu između stanara viših i nižih katova, skupa sa svim ostalim stanarima, počinje tonuti u ludilo. Činjenica je da se i ovaj film, kao i knjiga jasno, može tumačiti na više načina, a meni se čini da su Wheatley i Jump naglasak ovdje stavili i na klasično političko-ekonomsko pitanje, odnosno klasnu borbu. Imamo tu bogataše, koji organiziraju orgije i bakanalije te se ponašaju kao feudalci iz 18. stoljeća (čak i imaju jednu takvu tematsku kostimiranu zabavu), a za to vrijeme oni stanari skromnijih financijskih mogućnosti se moraju snalaziti bez struje. Klasna borba nameće se ovdje kao neminovnost i samo je pitanje vremena kad će brojnija, ali neorganizirana i heterogena niža klasa nahrupiti na malobrojniju, ali puno organiziraniju i homogeniju višu klasu. Jasno da je tu i tematika utjecaja tehnologije koja se razvija nevjerojatnom brzinom i utječe na čovjeka, a ova se priča može promatrati i u klasičnom socio-ekonomskom aspektu. Ostavi ljude bez kontrole, u svojevrsnom obliku anarhističkog uređenja pa ćeš vidjeti u što će se oni pretvoriti. Tako malo je dovoljno za nastanak potpunog kaosa, autodestrukcije i povratka u pravo plemensko stanje u kojem se ljudi ponašaju poput divljih životinja.
Kad se svemu ovome doda i pomalo frenetična Wheatleyjeva režija, kud ćeš većeg veselja. Ovaj Britanac posljednjih se godina isprofilirao kao iznimno originalan i zanimljiv autor te je snimio nekoliko jako dobrih i neobičnih filmova (neću puno o Wheatleyju, već sam o njemu nešto pisao kod KILL LIST-a), a High-Rise mu je trebao biti ulaznica za veliku scenu. Iako Neboder na kino blagajnama nije uspio nadoknaditi uloženih 6 milijuna funti, još jednom je potvrdio da se radi o iznimno talentiranom i modernom redatelju koji voli nadrealne i pomalo sulude priče. Tako i ovdje, kako situacija u Neboderu postaje sve kaotičnija, tako i Wheatleyjeva režija (kao i montaža koju standardno radi skupa s Jump) postaje sve više divlja, sve nekonvencionanija i kaotičnija. Okupio je Wheatley ovdje stvarno i vrhunsku glumačku ekipu sastavljena velikom većinom od britanskih glumaca, a koju predvodi sve zaposleniji Tom Hiddleston kao dr. Laing. Legendarni Jeremy Irons je profesor Royal, a tu su i Sienna Miller, Luke Evans, Elizabeth Moss (jedina Amerikanka, najpoznatija po glavnoj ulozi u senzacionalnoj seriji Sluškinjina priča) i James Purefoy. Za mene je Neboder bio i ostao briljantan film kojem vrijedi dati priliku, bez obzira na uglavnom loše ocjene publike.
Primjedbe
Objavi komentar