Izbjeglička kriza jedna je od onih tema s kojom ćemo se u budućnosti sasvim sigurno sve više susretati, a povod za snimanje ovog filma kineskog umjetnika i disidenta Ai Weiweija bila je situacija iz 2015. i 2016. godine kad su milijuni izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana spas od ratnih zbivanja pokušali pronaći u Europi. Weiwei se u svom filmu ne bavi samo tim dijelom ovog problema, on u ovom sveobuhvatnom i potresnom djelu pokušava prikazati kompletan problem. Iako je činjenica da se u najvećem dijelu upravo bavi krizom koja se dogodila prije dvije, tri godine i koja je pokazala da Europa zapravo i nije spremna adekvatno reagirati na problem ovakvih razmjera i koja je još jednom potvrdila da Europa nije ni izbliza ujedinjena i jedinstvena, Weiwei je za potrebe snimanja ovog filma obišao čak 23 države svijeta. Human Flow je zapravo epsko putovanje sa svim izbjeglicama svijeta, ljudima koji su svoje domove morali napustiti ili zbog ratova ili zbog klimatskih promjena, a ovaj film možda je i najbolji prikaz ove katastrofe.
Šokantno zvuči podatak da je trenutačno više od 65 milijuna ljudi diljem svijeta iseljeno iz svojih domova, a još šokantnije da je 1989. godiine nakon rušenja Berlinskog zida postojalo tek petnaestak fizičkih prepreka na granicama između država, odnosno zidova ili žičanih ograda. A danas ih je 60. Može misliti tko god hoće, ali kad se na granice postavlja nešto poput žilet žica ili kad se zidaju zidovi da se ljudi ne bi mogli kretati, onda se definitivno ne može reći da je situacija bajna. U ovom vizualno savršenom filmu s perfektnom fotografijom, koja daje dodatnu ekspresiju cijelom ostvarenju, Weiwei se istovremeno bavi i zastrašujućim razmjerima ove katastrofe, ali i nesposobnosti vodećih glava svijeta da se ovaj problem riješi. Osim onih izbjeglica za koje svi znamo i koji su preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije pa Mađarske ili Hrvatske pokušali stići do Njemačke ili ostalih razvijenih zemalja svijeta, Weiwei pokazuje i izbjegličke kampove i u brojnim drugim državama. Kampove za koje vjerojatno i ne znamo i koji očito nisu tako zanimljivi.
Tako
u Jordanu ili Libanonu već desetljećima žive brojne izbjeglice iz
Palestine, a sada su zbog rata u Siriji utočište ondje potražili i
milijuni ljudi iz te propale države. Vodi nas Weiwei i u izbjegličke
kampove u Turskoj, Pakistanu, Keniji, ali i do najpoznatijeg
zida u svijetu (nakon kineskog), odnosno onog koji razdvaja SAD i
Meksiko. Weiwei je ovaj film snimao dulje od godinu dana te je mnogo
vremena proveo s izbjeglicama iz Sirije na njihovom putu do Europe, a
priče tih ljudi i više su nego zastrašujuće i šokantne. Slušamo
i priče Palestinaca koji već desetljećima žive u neljudskim
uvjetima u ogromnom zatvoru pojasa Gaze, jednom od najgušće
naseljenih mjesta u svijetu, gdje dobar dio ljudi živi bez struje i
vode i ostalih osnovnih civilizacijskih vrijednosti. Brutalan,
šokantan, emotivan i tužan prikaz ovih brojnih sudbina, koji
odlično prikazuje da unatoč silnom napretku tehnologije i svemu,
svijet za mnoge vjerojatno nikada nije bio nesretnije
mjesto. A ukoliko se ostvare crne prognoze o klimatskim promjenama,
situacija će biti još gora jer bi dobar dio danas nastanjenih
područja vrlo brzo mogao postati nemoguć za život. Činjenica je
da je svijet danas postao globalno selo i da će ljudi morati naučiti
živjeti jedni s drugima bez obzira na vjeru, boju kože ili slično,
a upravo to je i najjača poruka ovog dirljivog filma genijalnog
Kineza, čija je priča također zanimljiva.
Weiwei potječe iz disidentske obitelji iz Kine te je prvih 16 godina života skupa s roditeljima proveo u egzilu, a u Peking su se vratili tek nakon Maove smrti. Već krajem 70-ih godina Ai je osnovao prvu avangardnu umjetničku grupu u Kini, a ubrzo je preselio u SAD, gdje je živio sve do 1993. godine, kad se ponovno vratio u domovinu, gdje se nastavio baviti umjetničkim radom. U proteklom desetljeću se i politički angažirao te je bio jedan od najglasnijih kritičara režima, što ga je dovelo u brojne probleme. Posebno nakon što je razotkrio da je kineska vlada lagala javnost ne samo o žrtvama potresa u Sečuanu 2008. godine, već i o tome kako je reakcija odgovornih na ovu prirodnu katastrofu bila nikakva. Zbog toga ga je policija i pretukla, a život mu je spašen u posljednji čas pošto su utvrđena obilna krvarenja u mozgu.
Ubrzo je završio u kućnom pritvoru u Kini, a ubrzo su mu šangajske vlasti uništile novoizgrađeni studio, nakon čega je i uhićen zbog lažnih optužbi. U zatvoru je tada proveo gotovo tri mjeseca, a pušten je tek nakon što su mnogi najpoznatiji svjetski umjetnici i Human Rights Watch urgirali i prosvjedovali. Uskoro se, naravno, pokazalo da su optužbe bile izmišljene i politički motivirane. Iako je prvenstveno konceptualni umjetnik, Weiwei je snimio i niz dokumentarnih filmova, kreirao brojne umjetničke instalacije u zemlji i svijetu, a bavi se i arhitekturom te danas ima studio u Njemačkoj, koja je je i glavni producent ovog filma (uz produkcijske kuće iz Kine i SAD-a). Ipak, najpoznatiji je po svojoj aktivističkoj djelatnosti i borbi za ljudska prava te je i film Human Flow zapravo najbolji primjer onoga za što se ovaj veliki čovjek bori i na što ukazuje godinama.
Primjedbe
Objavi komentar