Ako se dobro
sjećam, Rambo Amadeus jednom je prilikom rekao nešto u stilu daj ekipi koja
cijeli život razvlači dugmetare u ruke modernu tehnologiju i dobiješ turbofolk
i daj ekipi koja se stoljećima kolje mačetama u ruke kalašnjikove i zolje i to
je turbofolk. U ovom filmu nastalom u britansko-francusko-njemačkoj koprodukciji
čija se radnja događa negdje u Zambiji, srećom pa se nitko ne kolje ni
mačetama, ni kalašima, a ni zoljama, srećom pa nema ni razvlačenja dugmetara
(glazbena kulisa je srećom klasika, Vivaldi i Schubert ako sam dobro zapamtio,
i to odlično uklopljeni kao potpuni kontrast onom što vidimo). No, film
"Ja nisam vještica" ono je što bi naš dobri Rambo definitivno
smjestio u čistokrvni turbofolk.
Shula je
osmogodišnja djevojčica koju nakon bezveznog incidenta u selu, sumještani
proglase vješticom. Naravno da se odmah organizira neka primitivna vrsta
suđenja u kojem je mala, jasno, osuđena kao vještica te je poslana u egzil,
odnosno u kamp u sredini pustinje u kojem se nalaze ostale vještice. Za
razliku od ostatka vještičje ekipe koja se sastoji pretežito od starijih žena,
Shula odskače i po dobi, ali i po tome što joj zapravo uopće nije jasno
zašto je ondje završila. Srećom pa u ovom dijelu Afrike očito nemaju običaje
raditi vješticama ono što se radilo po Europi u kasnom srednjem vijeku ili
nešto kasnije, no svejedno se prema njima baš i ne odnose nešto krasno. Osim
što služe kao turistička atrakcija za zalutale bijelce, ali i crnce iz drugih
dijelova zemlje kojima su ovi običaji strani pa ovi lupaju selfije s
vješticama, te su žene i zavezane vrpcom. To je sigurnosna mjera kako
one ne bi iskoristile svoje vještičje moći i odletjele negdje pa nekoga
pojele. U slučaju da neka od vještica u izgnanstvu odluči presjeći vrpcu tada
će se pretvoriti u kozu, a iz straha da im se to stvarno i ne dogodi, niti
jedna od vještica to nikada i nije uradila.
Ovu dramu
koja je meni djelovala više kao neka tragikomedija, crna komedija ili satira,
snimila je redateljica imena Rungano Nyoni, žena rođena u Zambiji te je kao
dijete emigrirala u Veliku Britaniju. Filmsku karijeru počela je kao glumica,
no brzo se prebacila na pisanje scenarija i režiju. Nakon nekoliko kratkih
filmova, I Am Not a Witch bio joj je debitantski dugometražni uradak, a za
njega je odmah i dobila nagradu britanske filmske akademije za najboljeg
debitanta. Uspjela je Nyoni ovim filmom odlično prikazati kako danas izgleda
kontinent na razmeđi tradicionalnog i modernog. Očito u dijelovima Afrike i
dalje vladaju plemenski običaji, a ono moderno, tj uspostava države kao oblika
vlasti kakav mi poznajemo na zapadu, djeluje kao prava karikatura. Tako je
jedan od glavnih likova ovdje i ministar turizma i tradicijskih običaja, koji
za razliku od svojih sunarodnjaka ne živi u nekoj potleušici, već u
vili koje se ne bi postidjeli ni članovi dinastije Todorić, a vještice koristi
kao turističku atrakciju i sredstvo da se dokopa bogatstva na račun ostatka
ljudi iz provincije. Mala vještica mu je kao poklon s neba te je među
praznovjernim narodom koji i dalje živi po plemenskim običajima koristi kao
arbitra u sporovima, vodi je na televizijske emisije, putem nje ljudima obećava
kišu i slično. Možemo u ovom filmu vidjeti niz potpuno apsurdnih situacija u
kojima završava ova jadna djevojčica čija je sudbina zapečaćena čim je netko
izustio da je vještica.
Primjedbe
Objavi komentar