Ako se dobro sjećam, Rambo Amadeus jednom je prilikom rekao nešto u stilu daj ekipi koja cijeli život razvlači dugmetare u ruke modernu tehnologiju i dobiješ turbofolk i daj ekipi koja se stoljećima kolje mačetama u ruke kalašnjikove i zolje i to je turbofolk. U ovom filmu nastalom u britansko-francusko-njemačkoj koprodukciji čija se radnja događa negdje u Zambiji, srećom pa se nitko ne kolje ni mačetama, ni kalašima, a ni zoljama, srećom pa nema ni razvlačenja dugmetara (glazbena kulisa je srećom klasika, Vivaldi i Schubert ako sam dobro zapamtio, i to odlično uklopljeni kao potpuni kontrast onom što vidimo). No, film "Ja nisam vještica" ono je što bi naš dobri Rambo definitivno smjestio u čistokrvni turbofolk.
Shula je osmogodišnja djevojčica koju nakon bezveznog incidenta u selu, sumještani proglase vješticom. Naravno da se odmah organizira neka primitivna vrsta suđenja u kojem je mala, jasno, osuđena kao vještica te je poslana u egzil, odnosno u kamp u sredini pustinje u kojem se nalaze ostale vještice. Za razliku od ostatka vještičje ekipe koja se sastoji pretežito od starijih žena, Shula odskače i po dobi, ali i po tome što joj zapravo uopće nije jasno zašto je ondje završila. Srećom pa u ovom dijelu Afrike očito nemaju običaje raditi vješticama ono što se radilo po Europi u kasnom srednjem vijeku ili nešto kasnije, no svejedno se prema njima baš i ne odnose nešto krasno. Osim što služe kao turistička atrakcija za zalutale bijelce, ali i crnce iz drugih dijelova zemlje kojima su ovi običaji strani pa ovi lupaju selfije s vješticama, te su žene i zavezane vrpcom. To je sigurnosna mjera kako one ne bi iskoristile svoje vještičje moći i odletjele negdje pa nekoga pojele. U slučaju da neka od vještica u izgnanstvu odluči presjeći vrpcu tada će se pretvoriti u kozu, a iz straha da im se to stvarno i ne dogodi, niti jedna od vještica to nikada i nije uradila.
Ovu dramu koja je meni djelovala više kao neka tragikomedija, crna komedija ili satira, snimila je redateljica imena Rungano Nyoni, žena rođena u Zambiji te je kao dijete emigrirala u Veliku Britaniju. Filmsku karijeru počela je kao glumica, no brzo se prebacila na pisanje scenarija i režiju. Nakon nekoliko kratkih filmova, I Am Not a Witch bio joj je debitantski dugometražni uradak, a za njega je odmah i dobila nagradu britanske filmske akademije za najboljeg debitanta. Uspjela je Nyoni ovim filmom odlično prikazati kako danas izgleda kontinent na razmeđi tradicionalnog i modernog. Očito u dijelovima Afrike i dalje vladaju plemenski običaji, a ono moderno, tj uspostava države kao oblika vlasti kakav mi poznajemo na zapadu, djeluje kao prava karikatura. Tako je jedan od glavnih likova ovdje i ministar turizma i tradicijskih običaja, koji za razliku od svojih sunarodnjaka ne živi u nekoj potleušici, već u vili koje se ne bi postidjeli ni članovi dinastije Todorić, a vještice koristi kao turističku atrakciju i sredstvo da se dokopa bogatstva na račun ostatka ljudi iz provincije. Mala vještica mu je kao poklon s neba te je među praznovjernim narodom koji i dalje živi po plemenskim običajima koristi kao arbitra u sporovima, vodi je na televizijske emisije, putem nje ljudima obećava kišu i slično. Možemo u ovom filmu vidjeti niz potpuno apsurdnih situacija u kojima završava ova jadna djevojčica čija je sudbina zapečaćena čim je netko izustio da je vještica.
Primjedbe
Objavi komentar