Zemlja i sjena realistična je drama smještena u kolumbijsku provinciju koja se ponajviše ističe specifičnim stilom i estetikom, a stil na koji je sniljen ovaj film mi se poprilično svidio. Ima tu puno dugih i statičnih kadrova, krupnih planova, tempo filma podosta je spor te je film stvarno visokoestetiziran i djeluje pomalo poetski. Kamera i fotografija su ovdje stvarno izvrsni i film vizualno izgleda fantastično te ne čudi da je scenarist i redatelj Cesar Augusto Acevedo u Cannesu dobio čak četiri nagrade. Između ostalih i nagradu koja se zove zlatna kamera, nagrada koja se dodjeluje najboljem debitantu. Baš ta sjajna i blistava fotografija za koju je uz Aceveda najzaslužniji njegov snimatelj i direktor fotografije Mateo Guzman, kao da daje potpuni kontrast tami, tuzi i bijedi u kojoj žive protagonisti filma.
Nakon dvadesetak godina Alfonso se vraća kući i obitelji koju je napustio i s kojom od tada nije u kontaktu. Kuća u koju se vratio nije se ništa promijenila u odnosu na vrijeme u kojem je on tamo živio, a ona je smještena usred plantaže šećerne trske u kojoj je njegov sin godinama radio i u kojoj je ostavio zdravlje. Uvjeti za život ondje su stvarno nikakvi jer osim prašine koju su osuđeni gutati od jutra do mraka, gotovo svakodnevno moraju udisati i pepeo koji nastaje paljenjem posječenih stabljika trske. Ti loši uvjeti utjecali su na to da se Alfonsov sin ozbiljno razbolio i sasvim sigurno će umrijeti ukoliko ubrzo ne napusti svoj dom. Osim sina, Alfonso u svojoj staroj kući zatiče i sinovu ženu, unuka kojeg nikad do sada nije vidio, ali i svoju bivšu ženu, danas staricu, koja ne želi čuti za selidbu iz kuće u kojoj je provela cijeli život, a ostatak obitelji ne misli otići bez stare. Alfonsa čeka težak zadatak kako bi ponovno uspostavio odnose s obitelji koju je davno napustio, zdravstveno stanje njegovog sina iz dana u dan je sve gore, dok njegova bivša žena i snaha koja od jutra do sutra za crkavicu crnče u poljima šećerne trske više nisu potrebne zemljoposjedniku.
Ovaj hiperrealistički film snimljen je gotovo u dokumentarističkom stilu, a na uvjerljivost priče svakako utječe i činjenica da su svi glumci naturščici, odnosno pravi zemljoradnici iz unutrašnjosti Kolumbije. Zbog toga gledatelj dodatno ima dojam da se radi o stvarnosti, a ne o fikciji, a nije nemoguće da je ovaj mladi kolumbijski filmaš na ideju za svoje debitantsko ostvarenje došao po nekom istovjetnom ili sličnom stvarnom događaju. Osim što je pokazao Acevedo da film može biti i prava umjetnost i što je Zemlja i sjena iznimno vizualan film, dotakao se i problema bijede velike većine svojih sunarodnjaka. Tako vidimo i skupinu radnika na plantažama kojima je svaki novi dan neizvjesnost i pitanje je hoće li i sljedećeg dana biti potrebni. A jedan dan bez posla ma kako minimalna nadnica bila, za većinu njih to znači i dan bez hrane za njihovu djecu, dok plaća redovito kasni i radnici obično dobiju svoj teško zarađeni novac tek dok zaprijete poslovođi, no na ozbiljniju akciju iz straha se ipak ne usuđuju. Vizualno impresivan film o nesretnim ljudskim sudbinama, koji je dobio dosta nagrada po brojnim festivalima.
Primjedbe
Objavi komentar