U posljednjih nekoliko mjeseci naletio sam na tri relativno nova hrvatska filma i svaki od njih zaslužio je prolaznu ocjenu. I ne samo prolaznu, već su i "Goran" i "Osmi povjerenik" bili stvarno dobri filmovi, a možda i najbolji od sva ta tri filma mi je nekako ipak "Ne gledaj mi u pijat", intimistička drama debitantice Hane Jušić, koja je u Puli dobila i Zlatnu arenu za najbolju redateljicu. Uz to je "Ne gledaj mi u pijat" ukupno osvojio 18 nagrada po brojnim festivalima, među kojima i onu glavnu na beogradskom Festu, prikazan je i u Veneciji, gdje je zaslužio nagradu Fedeora za najbolji mediteranski film, a bio je i hrvatski kandidat za Oscara 2017. godine. Šibenčanka Hana Jušić radnju filma smjestila je u svoj grad, a priča prati 24-godišnju medicinsku sestru Marijanu, prilično nesretnu djevojku nezadovoljnu životom. Ona još nije napustila roditeljski dom te živi sa strogim ocem Lazom, bivšim vojnim licem koji sada radi u državnoj službi, majkom koja je stalno u očevoj sjeni i nema baš puno pravo glasa pored njega, no kad starog strefi kap brzo se oslobodi te psihički bolesnim bratom Zoranom, već odraslim čovjekom koji je mentalno na razini osmogodišnjaka.
Naravno da takvim životom Marijana ne može biti pretjerano zadovoljna i unatoč tome što za sebe želi više i bolje, nikako da skupi hrabrost pa ode od ostatka obitelji, koji je guši i kao da je gura nazad. Jednako koliko želi otići i živjeti svoj život, Marijana osjeća odgovornost i grižnju savjesti te se nikako ne usuđuje to učiniti, a iako je praktički jedina u obitelji koja radi i privređuje, ona služi kao vreća za otresanje svima i dežurni krivac za sve. Marijana je uz to i potpuno povučena djevojka, koja zapravo i nema prijatelja. I na poslu je ne doživljavaju pretjerano, sramežljiva je i bez samopouzdanja, kao da je potpuno neprilagođena na svijet u kojem živi. Nakon što joj otac doživi moždani udar, situacija se dodatno pogorša jer sada mora brinuti i za njega, a da stanje bude gore, majka koja je stalno bila u očevoj sjeni, sada počinje pokazivati pravo lice i ponaša se prema kćeri kao da ima 15 godina, a ne da je odrasla žena koja bi htjela slobodu i vrijeme za sebe.
Najveća vrijednost ovog filma je iznimna realističnost i posebno mi je drago vidjeti da je hrvatska kinematografija posljednjih godina počela pratiti europske trendove i da se snimaju "autohtoni" filmovi o tipičnim hrvatskim ljudima i tipičnim hrvatskim obiteljima. Vidimo da su realizam te minimalističke i intimne priče jedino moguće rješenje u vremenima kad su budžeti za filmove na ovim prostorima skromni. No, kad postoji dobra priča i dobra ideja, i po ovom filmu vidimo da skroman budžet ne bi smio biti i nije nikakva prepreka. Najbolji primjer tome je rumunjska kinematografija, koja je na temelju baš takvih minimalističkih realističnih filmova postala "hit filmska destinacija" te vidimo da njezin primjer posljednjih godina slijede i mnoge druge istočnoeuropske kinematografije. Lijepo je vidjeti da je u tom smjeru krenula i Hrvatska i hrvatski film stvarno je nešto na što posljednjih godina možemo biti ponosni. Trendovi se prate, priliku dobivaju mladi ljudi sa svježim i novim idejama, a rezultat tome su stvarno dobri i kvalitetni filmovi.
Obitelj iz ovog filma jedna je od onih u kojoj bi se mnogi stanovnici Hrvatske, a vjerujem i šire mogli prepoznati, barem u nekim od likova. Jušić je tu hrvatsku svakodnevicu besperspektivnosti i potpune klonulosti duhom na primjeru jedne obitelji izvrsno uspjela prenijeti na film. Imao sam dojam kao da gledam neku od obitelji iz susjedstva, obitelj čije članove gotovo svakodnevno možeš susresti negdje u gradu, obitelj koja prema van možda i izgleda normalno i prosječno, no obitelj za koju osjećaš da skriva nekakvu tajnu i da zapravo ništa nije onako kako izgleda. Naravno da su tome uz kvalitetan scenarij bitno doprinijele i glumačke izvedbe, a to se u prvom redu odnosi na Miu Petričević, koja je utjelovila Marijanu i za tu ulogu dobila Zlatnu arenu. Da situacija bude još bolja, ova djevojka zapravo uopće i nije glumica, već je arhitektica i Hana Jušić ju je potpuno slučajno pronašla i u njoj prepoznala lik Marijane. Tu je i Dubrovčanin Nikša Butijer kao Marijanin brat Zoran, dok su njene roditelje odigrali Arijana Čulina i Zlatko Burić. Posebno bih se osvrnuo na ovog Osječanina, koji je glumačku karijeru gradio u inozemstvu, a mnogi ga se vjerojatno sjećaju po ulozi srpskog gangstera Mile iz genijalne danske trilogije "Pusher" Nicolasa Winding Refna. Čovjek je još jednom isporučio vrhunsku ulogu, uostalom, kao i cijeli ansambl, a "Ne gledaj mi u pijat" još je jedan noviji hrvatski film koji bi bilo pogrešno zaobići.
Primjedbe
Objavi komentar