Ova se akcijska krimi drama po estetici nikako ne uklapa u veliku
većinu kineskih filmova koje sam posljednjih godina pogledao, no to
definitivno ne znači nešto loše, već sasvim suprotno. Ničija zemlja (Wu ren qu) pokazao se
kao iznimno uzbudljiv i zabavan te neočekivano dobar film, kojeg je
mladi kineski filmaš Hao Ning snimio po uzoru na brojne filmove iz
zapadnjačke kinematografije. Mogu se ovdje iščitati utjecaji brojnih
poznatih filmova kao što su Pobješnjeli Max, Pogrešno skretanje ili
mnogi filmovi ceste, no nekako imam dojam da je Ničija zemlja svojevrsni
hommage špageti westernima. I likovi su ovdje strukturirani tako da
podsjećaju na tipične junake kaubojaca, koje je Hao smjestio u modernu Kinu. Sve su to redom misteriozni i
beskrupulozni tipovi koji su se u pustoši pustinje Gobi zatekli silom
prilika, a umjesto zlata ili dolara, njihov je cilj dokopati se sokola
vrijednog milijune dolara kojeg je naručio arapski šeik.
Sve
ovdje zapravo i počinje lovom na rijetku vrstu sokola. Nakon što
kriminalci iz ove pustoši uhvate tu pticu, njih uhvati policija i završe
na sudu, a jedan od tih kriminalaca angažira mladog odvjetnika iz grada
kako bi ga izvukao. Nakon vožnje duge desetak sati, odvjetnik za čas
posla oslobodi svog klijenta zbog nedostatka dokaza te se zaputi kući.
No, taj se put kući pretvori u noćnu moru te umjesto u udobnosti i miru
grada završi u društvu s tipovima za koje nije mogao ni pomisliti da
postoje. Baš kao po pravilima Murphyjeva zakona, sve što može poći loše,
završi još i lošije, a gradski dečko mora se obračunati ne samo s
kriminalcima s početka priče, već i s policijom, lokalnim rednecima koji
se bave švercom svega i svačega te još nizom bizarnih i opasnih tipova.
Zanimljivo je kako je ova kombinacija westerna i filma ceste
u kina stigla čak četiri godine nakon što je snimljena pošto je toliko
dugo morala čekati u bunkeru strogih kineskih cenzora. Zašto je to tako,
stvarno mi je teško dokučiti, pošto je riječ o potpuno apolitičnom
filmu, a jedini razlog moglo bi biti nasilje, kojeg zapravo i nema previše. No, čim
je film izašao iz bunkera i čim je pušten u distribuciju pokazao se kao
ogromni hit te je na budžet od relativno skromnih 2,5 milijuna dolara
zaradio gotovo dvadeset puta više, odnosno 45 milijuna dolara samo na
kineskom tržištu. Upravo je Hao Ning najkomercijalniji kineski filmaš i
njegovi su dosadašnji filmovi na domaćem tržištu zaradili više od 300
milijuna dolara, a s ovim se filmom imao priliku predstaviti i na
uglednom festivalu u Berlinu, gdje je bio u konkurenciji za Zlatnog
medvjeda.
Očiti utjecaji na nastanak ovog filma definitivno su
bili Sergio Leone i njegovi legendarni špageti westerni (čak je i
muzika nevjerojatno slična glazbi Ennia Morriconea u tim filmovima), ali i
Quentin Tarantino. Ničija zemlja snimljena je baš u tom nekom
"tarantinovskom" stilu, prepuna je uzbuđenja i neočekivanih situacija te
kvalitetno režirane akcije. Ima tu i crnog humora, a ono što također
posebno fascinira je fantastična kamera, odnosno fotografija. Već sam u
nekoliko kineskih filmova posljednjih godina primijetio da tamošnji
filmaši mnogo pažnje posvećuju upravo fotografiji te se ponekad dogodi
da možda i nauštrb toga sfušaju s pričom. To se ovdje ni u kojem slučaju
nije dogodilo jer je priča stvarno vrhunski priređena i ovaj se film po
svemu bez problema može mjeriti sa sličnim filmovima
snimljenim na zapadu. Jedno od ugodnijih iznenađenja u posljednje
vrijeme i film koji se gleda u jednom dahu.
Primjedbe
Objavi komentar