Kina je posljednjih godina najbrže rastuća ekonomija svijeta, no paralelno s tim ova najmnogoljudnija država svijeta (valjda je nije Indija u međuvremenu prestigla?) postaje i najveće smetlište svijeta. Ondje tako završava plastika iz Europe i Amerike, Kinezi potom tu plastiku recikliraju u primitivnim pogonima, a upravo jedan takav pogon prati i ovaj zanimljiv dokumentarac. Riječ je o dokumentarcu iza kojeg je produkcijski stao možda i najpoznatiji dokumentarni festival IDFA, na kojem je autor Jiuliang Wang dobio nagradu za najboljeg debitenta, ali i Sundance film festival, na kojem je film Plastic China bio u konkurenciji za najbolji film u svojoj kategoriji. Plastic China je jedan od onih dokumentaraca u kojima se autor sa svojom ekipom uopće ne miješa u odnose između protagonista, već samo bilježi ono što se događa. Obično u filmovima poput ovog u kojem je Wang snimao dvije obitelji koje rade u pogonu za preradu plastike, autori i prije početka snimanja moraju steći veliko povjerenje svojih junaka kako bi se ovi navikli na kameru i kako bi se ponašali prirodno. Ovdje je to definitivno postignuto jer se svi likovi ponašaju potpuno prirodno i vidimo njihove stvarne živote, probleme, bijedu i nesreću.
Nisam uspio pohvatati ime grada u kojem je snimljen ovaj film, no zato sam zapamtio da je riječ o mjestu u kojem postoji čak pet tisuća sličnih pogona za recikliranje plastike. Glavni fokus Wang ima na 11-godišnju djevojčicu Yi-Jie, klinku koja uopće ne ide u školu, a sve o svijetu zapravo uči preko plastičnog otpada koji stiže sa svih krajeva kugle zemaljske. Tu je i njezin otac, koji je obitelj odveo u ovaj prljavi i odvratni grad jer u svom rodnom selu nisu imali od čega živjeti. Vlasnik tvrtke zove se Kun te pratimo i živote članova njegove obitelji, kojoj on želi pružiti bolju budućnost i preko otpada im osigurati bolji život nego što ima on sam. Kroz priče ove dvije obitelji Wang istražuje kako otpad tim ljudima ujedno i donosi život i egzistenciju, ali i polako, ali sigurno kroz bolesti i prljavštinu taj život i odnosi. Prljavština i smrad u kojima ovi ljudi s hrpetinom male djece koja uopće ne idu u školu žive je nezamisliva, a vidimo da su se ti ljudi zapravo potpuno pomirili sa sudbinama i svjesni su da nikada neće od života postići nešto više. Posebno šokantne scene su u kojima ovce bauljaju po brdima plastike i hrane se smećem, a unatoč tome što su vjerojatno otrovne, ljudi ih svejedno jedu pošto nemaju što drugo. Tu je i scena u kojoj djeca iz zagađenog potoka skupljaju uginule ribe te ih poslije njihovi roditelji peku ili pohaju te ih svi skupa potom jedu. Strašno, užasno, šokantno je vidjeti u kakvim uvjetima ovi ljudi žive.
Primjedbe
Objavi komentar