Razdoblje
između prvog i drugog nastavka Kuma Francis Ford Coppola iskoristio
je za snimanje Prisluškivanja, psihološkog trilera, koji je zapravo i stilski i
tematski sušta suprotnost grandioznim sagama kao što su Oscarom ovjenčani
Kumovi. No, svejedno je riječ o filmu vrijednom pažnje. Film se odmah
po izlasku pokazao kao priličan hit jer je Coppola perfektno pogodio
"tajmig". Prisluškivanje je u distribuciju krenulo baš u vrijeme kad
je buknula afera Watergate, nakon koje je tadašnji predsjednik SAD-a Richard
Nixon morao odstupiti te je i dalje jedini američki predsjednik koji je
svojevoljno napustio tu funkciju. Da situacija bude još bolja, Coppola je priču
za Prisluškivanje osmislio još u drugoj polovici 60-ih godina, a veliki uzor
pri nastanku filma bio mu je "Blowup" Michelangela Antonionija iz
1966. godine. I u ovom Antonionijevom klasiku glavna je tema nadzor, odnosno
praćenje drugih ljudi i kako to utječe na ljude koji se time bave, a u središtu
priče kod Coppole je Harry Caul, 44-godišnji stručnjak za nadzor i
prisluškivanje. Afera Watergate ovdje se za film pokazala samo kao sretna
okolnost.
Caula je utjelovio fantastični Gene Hackman, a priču je Coppola smjestio u San
Francisco, gdje glavni junak ima svoju tvrtku za nadzor. Caul je ujedno
opsjednut svojom privatnošću, nema prijatelja, detalje o njegovom životu
zapravo nitko i ne zna, a čovjek je to kojeg proganja osjećaj krivnje. Nekoliko
godina ranije zahvaljujući njegovom prisluškivanju, a u svom je poslu Harry
možda i najveći stručnjak u Americi, živote je izgubilo nekoliko ljudi. Harry
je ujedno i revni katolik te je svjestan da ono što radi nije dobro i moralno i
osjećaj krivnje i paranoje stalno ga proganjaju. Tako je i sa posljednjim
slučaje, gdje su mu obećani lijepi novci ukoliko uspije snimiti razgovor dvoje
mladih ljudi na trgu u San Franciscu. Zahvaljujući svojim sposobnostima i
genijalnim idejama za prisluškivanje on to i uspije učiniti, no kad shvati da
bi zbog njegovog posla ti mladi ljudi mogli izgubiti živote, on potpuno počne
gubiti razum. Dodatna panika ga uhvati kad shvati i da je sam pod nadzorom i da
svoj privatni život u kojem nikome ne da bi blizu, netko drugi zapravo ima pod
kontrolom, a to utječe na njegov konačni psihički slom.
Zanimljivo je kako je Coppola u 1974. godini na tržište izbacio čak dva filma
koji su zaslužili nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg filma te je jedan
od rijetkih kojima je to uspjelo. Vjerojatno se nije puno uzbudio kad je čuo da
Prisluškivanje ipak nije dobilo Oscara za najbolji film, pošto znamo da je
zlatni kipić svejedno otišao u njegove ruke za Kuma 2, no zato je za
Prisluškivanje osvojio Zlatnu falmu u Cannesu. Istu je nagradu Coppola osvojio
i pet godina kasnije za još jedno svoje remek-djelo, Apokalipsu danas te je tek
jedan od osam redatelja koji je uspio dva puta osvojiti Zlatnu palmu. Koliko je
za uspjeh Prisluškivanja zaslužan bio sam Coppola, koji je napisao scenarij te
režirao i producirao film, podjednake zasluge idu i glavnom glumcu Geneu
Hackmanu. Hackman je stvarno odradio sjajan posao kao Harry Caul i ovo je
definitivno jedna od uloga po kojoj će ga se pamtiti, a uz njega je Coppola
okupio i odličan ostatak glumačke ekipe koji čine John Cazale, Harrison Ford,
Robert Duvall, Frederic Forrest i Teri Garr.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar