Peter
Greenaway jedan je od onih filmaša koji nikada nije uspio ostvariti
komercijalni uspjeh, no nešto takvo ovog Velšanina i nije posebno
uzbuđivalo. U film je Greenaway stigao iz likovne umjetnosti i to se
u njegovim djelima jako dobro vidi. Klasična filmska priča ili
naracija Greenawayja nisu nikada pretjerano zanimali, čak je i
prezirao fimove koji su snimani po književnim predlošcima. U jednom
intervjuu je, ako se dobro sjećam, istaknuo da mu strašno ide na
živce i smeta mu što se praktički svi filmovi danas orijentiraju
gotovo isključivo na literarni dio, odnosno priču, te se snimaju po
književnim predlošcima, a gotovo svi zaboravljaju da se film
ustvari sastoji od slika i da je film zapravo svojevrsni nastavak
likovne umjetnosti. Doista, slike su ono što prvo zamijećujemo kod
filma, a u Greenawayjovim filmovima očito je da se vizualnom
posvećuje maksimalno. I dok su mnogi filmaši njegove generacije
(rođen 1942 godine) kao uzore isticali Hitchcoka, Johna Forda ili
Fritza Langa, na Greenawayja su najviše utjecali renesansni i
barokni slikari, posebno oni iz Nizozemske. No, kao mladić se
zakačio za europski film, prvo za Bergmana, a potom i za francuski
novi val i ubrzo je odbacio karijeru muralista te se posvetio filmu.
Prvo
je snimao kratke i eksperimentalne filmove, a početkom 80-ih godina
konačno se okušao i u dugometražnom igranom filmu. I nisu to bili
filmovi za široke mase. Uglavnom se radilo o prilično avangardnim i
apsurdističkim djelima koji nisu imali bogznakakav odjek, no koncem
80-ih godina konačno se uspio barem donekle proslaviti. Prvo je
snimio crnu komediju "Drowning by Numbers" (također jako
zanimljiv film s iznimnim scoreom Michaela Nymana, koji je odgovoran
za glazbu i u "Kuharu"), a potom je na red došao i njegov
najpoznatiji fllm - bizarna kombinacije romantične crne komedije i
krimi drame "Kuhar, lopov, njegova žena i njen ljubavnik"
za koju je, po običaju, sam i napisao scenarij. Ovaj film ujedno je
i najpoznatiji Greenawayjom film, ali i njegov daleko
najkontroverzniji film pošto je, recimo to tako, dosta slobodan.
Zanimljivo
je kako je Greenaway na ideju za ovaj film došao na temelju
šekspirijanske tragedije znakovita imena "Tis Pity She's a
Whore" iz prve polovice 17. stoljeća. Već u nazivu filma
vidimo da se ovdje sve vrti oko četiri lika. Kuhar je francuski chef
Richard Boast, vrunski kuhar koji ima tu nesreću da radi u restoranu
čiji je vlasnik lopov iz naziva. Taj lopov, odnosno okorjeli
kriminalac zove se Albert Spica, odvratan tip koji više od
iživljavanju nad ljudima uživa samo u kuharovim specijalitetima.
Njegova supruga je Georgina, usamljena žena koju ovaj sadist već
godinama maltretira i koja svog muža zapravo ne može smisliti, a
svog ljubavnika, tipa po imenu Michael pronađe upravo u restoranu.
Kako Spica sa svojom svitom svakodnevno odlazi ondje na večeru,
Georgina se počne u restoranu potajno nalaziti sa svojim novim
ljubavnikom jer je samo tih nekoliko minuta kad mužu kaže da ide
zapaliti cigaretu jedino vrijeme kad se može družiti s ljubavnikom,
koji je sušta suprotnost sirovom i nasilnom Spici.
Lako
je za pogoditi da ova ljubavnička priča nikako ne može dobro
završiti, no priča je ionako samo nužno zlo za ovaj film koji se
ističe po avangardnom načinu snimanja, ali scenografiji i bojama.
Greenaway se toliko volio igrati s bojama tako da je svaki set imao i
svoju boju. Eksterijer restorana uglavnom je plave boje, kuhinja je
pretežito zelena, mjesto u kojem se jede je crvno, a zahod je
blještavo bijel. Zanimljivo je kako se i boje Georginine haljine te
kostima koje nose Albert i njegovi banditi mijenjaju ne samo u svakoj
sceni, već i kako oni idu iz jedne prostorije u drugu, a zadatak da
kreira ekstravagantne kostime dobio je poznati francuski dizajner
Jean-Paul Gaultier. Ovaj film najbolji je primjer koliko se Greenaway
voli igrati sa slikama, scenografijom, a glavne teme ovog filma su
seksualna zadovoljstva jednako koliko i bolna smrt.
Vjerojatno je svakom jasno da od "Kuhara..." može očekivati sve osim konvencionalnog filma i riječ je o pravoj grotesci. Filmu koji u sebi nosi "sirovu emociju i nasilni konflikt među likovima i svojevrsni je odmak od tipičnih Greenawayovih intelektualnih filmova", kako ga je opisao vjerojatno najpoznatiji kritičar svih vremena Roger Ebert. Važno je naglasiti da je Greenaway ovdje okupio sasvim zanimljivu glumačku ekipu i da je kao ljigavac Spica možda i ulogu karijere odigrao karakterni britanski glumac Michael Gambon. Mnogi bi se mogli iznenaditi ulogom Helen Mirren, koja je utjelovila Georginu i jednako vremena koliko u filmu provodi odjevena, toliko provodi i bez ikakve ili s minimalno odjeće. U manjim ulogama pojavljuju se i neki tada mladi glumci koji su se naknadno prlično proslavili kao Tim Roth ili Ciaran Hinds, a manja uloga pripala je i Greenawayjovom prijatelju s fakulteta Ianu "Sex and drugs and rock'n'roll" Duryju. Onima koji vole neobične, pomalo nadrealne, bizarne i prilično šarene filmove, kuhar i ostatak društva mogao bi biti prilično zanimljiv i pravo otkriće.
Primjedbe
Objavi komentar