Auobiografski roman francuskog Židova Josepha Joffoa koji bismo mogli prevesti "Vrećica špekula" (nadam se da oni mlađi znaju što su to špekule) prvi je puta ekraniziran 1975. godine, odnosno dvije godine nakon što je roman objavljen i nakon što je postao apsolutni bestseller. Autor te verzije bio je francuski eksperimentalni filmaš Jacques Doillon, koji je imao običaj uloge davati naturščicima i neprofesionalcima, a tako je bilo i u njegovom izdanju Un sac de billes. Priča je to smještena u Francusku tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme II svjetskog rata i prati bijeg malenog Josepha i njegovog nekoliko godina starijeg brata pred nacistima i francuskim kolaboracionistima. Rat obitelj Joffo zatiče u Parizu, gdje otac ima brijačnicu, a majka je glazbenica. Kako nacisti dolaze tako su Židovi u sve većoj opasnosti pa otac svoje sinove odluči poslati van iz grada, da se pokušaju dokopati slobodne zone. I krenu malci tako u putovanje cijelom Francuskom kako bi se dokopali juga i Nice, grada na azurnoj obali koja je pod upravom talijanskih fašista, a oni za razliku od svoje nacističke bratije ipak nisu tako strogi prema Židovima. No, Talijani k'o Talijani, ubrzo potpišu kapitulaciju te i na jug stižu Nijemci pa se klinci moraju do kraja rata pretvarati da su netko drugi i skrivati svoje židovstvo.
Za razliku od svog prethodnika, redatelj ove verzije, frankofoni Kanađanin Christian Duguay, koji je i ranije pokazivao sklonost povijesnim temama, odlučio se za profesionalne glumce. No, naslovne uloge, odnosno Josepha i brata Mauricea odigrala su dva mlada glumca s ne previše iskustva, što se i nije osjetilo jer su dečki odradili sjajan posao. Riječ je o jednom od onih filmova snimljenih prema istinitim događajima s kojima se u pravilu i ne može pretjerano promašiti. Krasna pustolovna ratna drama o vjerojatno najužasnijem razdoblju u novijoj povijesti čovječanstva koja prikazuje i onu mračnu stranu francuske povijesti. Više ili manje je poznato da je dobar dio Francuza za vrijeme II svjetskog rata i njemačke okupacije svesrdno surađivao s nacistima i dobar dio takvih po običaju je bio i revniji u prokazivanju i teroriziranju ostatka stanovništva od samih nacista. Da bi spasili živu glavu brojni su Židovi morali lagati o svom podrijetlu i predstavljati se kao netko drugi, a da bi se tako izdržalo nekoliko godina, trebalo je biti prilično spretan i sretan, što su ovi dječaci svakako bili.
Što su sve ova dva brata uspjela preživjeti tijekom pet godina njemačke okupacije stvarno je nevjerojatno. Više puta bili su Joseph i Maurice u smrtnoj opasnosti i izgledalo je da im nema spasa te da im je mjesto u vlaku za Auschwitz osigurano, no svaki put kao da se umiješala neka viša sila i spasila ih. Duguay je za ovaj film uspio osigurati stvarno impresivan budžet za europske prilike, odnosno nešto više od 20 milijuna dolara, a da ovaj film nije bio jeftin dobro se vidi u svakom kadru. Francuska 40-ih godina prošlog stoljeća izvrsno je dočarana, no ipak najimpresivniji dio ovog filma svakako je sama priča. Bezvremenska priča o želji za životom i snalažljivosti u ostvarivanju te želje ma kako okolnosti bile teške i nemoguće.
Primjedbe
Objavi komentar