Već dulje
vrijeme filmovi o Vijetnamskom ratu kao da su potpuno "out". Ako me
pamćenje dobro služi, posljednji ozbiljni ratni film koji je bio smješten u
Vijetnam bio je "We were Soldiers" s Melom Gibsonom, no od onda je
već prošlo petnaestak godina. Očito su Hollywoodu danas zanimljiviji neki novi
ratovi, no rat u Vijetnamu je tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bio
izrazito zanimljiv američkim filmašima te je o ovoj tematici snimljeno cijelo
čudo ratnih, a još više antiratnih filmova. Jedan od filmaša koji su se posebno
bavili ratom u Vijetnamu je Oliver Stone, i sam vijetnamski veteran, koji je iz
prve ruke ondje mogao vidjeti sve razmjere užasa. Dva Oscara za režiju Stone je
osvojio upravo za filmove s tematikom vijetnamskog rata i njegovih posljedica.
Prvi kipić uletio mu je 1986. za legendarni Platoon, dok je drugi kipić za
režiju dobio za tri godine kasnije snimljeni film Rođen četvrtog srpnja.
Godine 1976.
jedna od najprodavanijih knjiga u SAD-u bila je istoimena autobiografija
vijetnamskog veterana koji je u ratu ostao paraliziran Rona Kovica. Stonea je
knjiga iznimno fascinirala te se vrlo brzo upoznao sa samim autorom i odmah je
odlučio snimiti film o njegovim patnjama i užasima za vrijeme i nakon rata.
Ubrzo je otkupio prava za ekranizaciju, a potom se bacio u potragu za
distributerom. Kako to obično biva, od ideje do realizacije moralo je proći
dosta godina, a scenarij za Rođen četvrtog srpnja Stone je napisao zajedno s
Kovicem, koji se i sam pojavljuje nakratko filma i to u uvodnoj sceni vojne
parade. Prvotna Stoneova ideja bila je da film snima u samom Vijetnamu, no kako
odnosi SAD-a i Vijetnama krajem 80-ih još i nisu bili potpuno izglađeni, ratne
scene snimane su na Filipinima, gdje je snimao i raniji hit "Vod
smrti".
Čim se
pojavio, Rođen četvrtog srpnja postao je pravi hit u kinima te je samo u Americi
zaradio 70 milijuna dolara, a u svijetu više od 160. Potpuno je jasno i
zašto jer je riječ o filmu koji se odlično bavi strahotama rata na primjeru
pojedinca. Kovic pripada generaciji koja je odrastala 50-ih i 60-ih godina
prošlog stoljeća, generaciji koja je tijekom cijelog djetinjstva i mladosti
slušala priče o junaštvima svojih očeva i stričeva u II svjetskom ratu i
hrabrosti u ratu protiv zlikovaca. Prosječni mladi Amerikanci tada su odrastali
sanjajući o novom ratu u kojem će i sami imati priliku postati junaci i boriti
se za svoju domovinu te se Vijetnamski rat pokazao kao idealna prilika. Od
mladosti su im punili glavu prijetnjama o komunizmu, hladni rat je bio na svom
vrhuncu i kad su se Amerikanci odlučili uključiti u građanski rat između sjevernog
i južnog Vijetnama, mnogi mladići iz Amerike odlučili su se dobrovoljno
prijaviti. Jasno, najviše dobrovoljaca stizalo je iz obitelji iz manjih gradova
iz niže i srednje klase, dok su tatini sinčići (kao George Bush naprimjer) iz
više klase izbjegli u rat.
Dobar dio tih
mladih dobrovoljaca na rat je gledalo prilično romantično. Oni su Amerikanci i
bore se za mir i dobrobit u cijelom svijetu i sada će oni za koji dan
zaustaviti širenje komunizma te kad se vrate kući, bit će junaci. No, kao što
se ubrzo moglo saznati, ti se mladići nisu mogli više prevariti jer su uvučeni
u rat koji ni po čemu nije bio sličan II svjetskom ratu, a idealizam i
optimizam vrlo brzo su se rasplinuli i pretvorili u apatiju i razočaranje. I
sam je Kovic, mladić iz mjestašca po imenu Massapequa u državi New York od
djetinjstva sanjao da će sudjelovati u ratu. Želja mu se ispunila kad je bio
maturant te se prijavio u marince vjerujući u junaštvo američke vojske i sve te
priče kojima su se privlačili mladići slični njemu. Ekipa koja je jedan dan
razmišljala o tome koju će od školskih kolegica "opaliti" na
maturalnoj zabavi, već se sljedećeg dana našla u džunglama Vijetnama u jednom
potpuno uzaludnom i nepotrebnom ratu iz kojeg će SAD izaći s ogromnom mrljom i
za vrijeme kojeg će se američko društvo podijeliti gotovo kao za vrijeme
građanskog rata stotinjak godina ranije. Umjesto slave i junaštva, Kovicu je
Vijetnamski rat donio život u kolicima pošto je ondje pokupio metak u kičmu, a
po povratku kući polako je ovaj veteran počeo shvaćati da je njegova žrtva bila
potpuno uzaludna. Od gorljivog zagovornika rata Kovic se ubrzo pretvorio u
jednog od najžešćih kritičara istog tog rata te je postao jedan od simbola
antiratnog pokreta, a "Rođen četvrtog srpnja" jedan je od najboljih
filmskih prikaza toga kako rat uništava pojedinca. Pogotovo rat kao što je bio
Vijetnamski rat, jedan potpuno promašeni, nepotrebni i suludi pokušaj
Amerike u izigravanju svjetskih policajaca.
Jednu od najboljih uloga karijere ovdje je odigrao Tom Cruise, glumac koji je tijekom druge polovice 80-ih nizao hit za hitom. No, bila je ovo zapravo njegova prva prava dramska uloga, koja mu je donijela i nominaciju za Oscara te je pokazala da Cruise nije samo glumac za akcijske spektakle, već i za ozbiljne uloge. Cruiseova izvedba toliko je dirnula samog Kovica da mu je poklonio Brončanu zvijezdu koju je dobio za svoj ratni put, no prije svega ovo je film koji je pokazao svu raskoš redateljskog talenta Olivera Stonea. Pomalo je neshvatljivo kako je ovaj filmaš, koji je oduvijek bio vrlo kritičan prema američkoj vanjskoj, ali i unutrašnjoj politici, u posljednjih dvadesetak godina potpuno nestao i na njegov novi veliki film čekamo već predugo. Dok je 80-ih i u prvoj polovici 90-ih izbacivao redom dobre i važne filmove, od druge polovice 90-ih potpuno se izgubio i niže promašaj za promašajem, koji su doveli do toga da su veliki studiji u njega potpuno izgubili povjerenje. Zanimljivo je kako je Stone "Rođen četvrtog srpnja" snimao u nijansama crvene, bijele ili plave boje, ovisno o emocionalnom stanju glavnog lika pa su tako scene borbe snimljene u crvenkastim nijansama, Kovicevi snovi su bijelkasti, a razdoblje njegove najveće tuge i razočaranja prikazani su kroz plave filtere. Bez sumnje, Rođen četvrtog srpnja jako je zanimljiv film koji je i danas iznimno aktualan i vrijedan pažnje i djelo je vrsnog redatelja na samom kreativnom vrhuncu.
Primjedbe
Objavi komentar