Za nastanak ovog filma, kojeg se sjećam da me prilično dugo proganjao kad sam ga prvi put kao klinac pogledao još negdje 90-ih godina, zaslužan je san koji je sanjao scenarist Bruce Joel Rubin. San ili bolje rečeno noćna mora u kojoj je zarobljen i izgubljen u njujorškoj podzemnoj željeznici ponavljao se mjesecima i nikako ga se ovaj čovjek nije mogao riješiti i istjerati iz podsvijesti. Scenarij je ovaj oskarovac (Duh) napisao još 1980. godine i godinama ga je bezuspješno pokušavao prodati svim holivudskim studijima, a iako su brojni poznati redatelji među kojima i Ridley Scott i Sidney Lumet bili iznimno zainteresirani, niti jedan studio nije imao hrabrosti uložiti u ovu prilično metafizičku priču punu simbolizma i biblijskih referenci. No, nakon osam godina Paramount je ipak odlučio otkupiti Rubinov scenarij, a za redatelja je izabran Britanac Adrian Lyne, koji se ranije proslavio s Flashdanceom, Devet i pol tjedana te Fatalnom privlačnošću. No, Paramount je ubrzo od filma odustao, a srećom pa se Lyne toliko zagrijao za priču da je uspio pronaći nezavisni studio koji mu je na kraju odlučio dati budžet od 25 milijuna dolara i potpunu kreativnu slobodu.
I povjerenje se isplatilo pošto je Lyne snimio jedan od najboljih filmova godine, prilično kontroverznu i provokativnu priču o vijetnamskom veteranu Jacobu Singeru, koji nakon povratka kući nikako ne može povratiti normalan dotadašnji život. Nakon obiteljske tragedije razišao se sa ženom te sada živi s kolegicom s kojom radi u pošti, a stalno ga proganjaju noćne more i halucinacije koje djeluju previše uvjerljivo da bi bile običan plod mašte. Posebno ga zabrinjava što se uopće ne sjeća svog ratnog puta u Vijetnamu, a što se ondje događalo možemo naslutiti tek povremenim flešbekovima u kojima vidimo da je Jacob ondje bio ranjen tijekom kaotične bitke. Uskoro mu se javlja jedan od suboraca te Jacob shvaća da obojica imaju slične simptome te počinje istraživati što se zaista dogodilo u Vijetnamu. Rezultati te istrage pokazuju se i više nego šokantnim i nadrealnim, a vrlo brzo postaje nam jasno da se ovaj film nalazi negdje između granica sna i jave, realnosti i mašte, sna i noćne more te života i smrti.
Glavna uloga pripala je Timu Robbinsu, koji je odlično utjelovio vijetnamskog veterana Jacoba, a ta je uloga predstavljala i jednu vrstu prekretnice u njegovoj karijeri pošto je do tada najviše glumio u komedijama. Sam naziv filma referira se na biblijsku priču o Jakovovim ljestvama, odnosno snu u kojem je jedan od starozavjetnih proroka sanjao mjesto na kojem se susreću pakao i zemlja. Uz biblijske, ima tu i dosta referenci na tibetansku knjigu mrtvih pošto je Rubin neko vrijeme uoči pisanja scenarija proveo u budističkom samostanu u Tibetu te se upoznavao s tom religijom, a Jakobove ljestve i stilski se prilično razlikuje od svega što je Lyne do tada snimao. Od ovog filma napravio je odličan miks ratne drame, horora i psihološkog trilera zapakiravši sve to u gotovo pa pravi art-film u kojem se iznimno vješto poigrava sa živcima gledatelja.
Tijekom cijelog filma publika zapravo i ne zna što je ovdje realnost, a što nije te je odličan Rubinov scenarij koji je dobio u ruke, Lyne obogatio s perfektnom režijom. Iako se Jakovove ljestve i nije pokazao kao pretjerano uspješan film na kino blagajnama pošto su jedva pokriveni troškovi produkcije, Lyneov film s godinama je stekao kultno sljedbeništvo. I danas Jacob's Ladder djeluju iznimno svježe, originalno, neobično i strašno te ne čudi da je ovaj film poslužio kao inspiracija mnogima kasnije.
Primjedbe
Objavi komentar