Uvijek sam posebno cijenio one ljude koji su znali primiti šalu na svoj račun, a poznati američki glumac Woody Harrelson očito spada među njih. Neugodnu situaciju koja mu se dogodila u Londonu 2002. godine kad je zbog neprikladnog ponašanja na jednu noć završio u zatvoru, Woody je odlučio pretvoriti u cjelovečernji film za koji je sam i napisao scenarij, producirao ga, režirao te odglumio glavnu ulogu, odnosno samog sebe. "Izgubljen u Londonu" je specifičan i po tome što je to prvi film koji je premijeru istovremenu kad i u kinima imao i u kazalištima te je ondje izravno prenošen kako se snimao, a riječ je o simpatičnoj kombinaciji crne komedije i drame. Posebna zanimljivost ovog filma je i u tome što je snimljen u jednom kadru, odnosno jedna kamera neprekidno prati Harrelsona, tako da kompletna ekipa nije imala pravo na pogrešku tijekom snimanja, a zbog toga se i snimanje filma kao svojevrsni eksperiment mogao i prenositi u kinima. Djeluje sve to pomalo eksperimentalno, neobično, na trenutke i konfuzno, no dojam je u svakom slučaju pozitivan i pokazao se Woodyjev redateljski debi kao svojevrsno osvježenje.
Na trenutke me "Lost in London" podsjetio na Inarrituovog "Birdmana" (sami početak kad napušta kazalište, a prati ga kamera), na trenutke na Kubrickove "Oči širom zatvorene" (kad tijekom noćnih lutanja gradom upada Woody u bizarne situacije i upoznaje još bizarnije ljude), no realno gledajući s ova dva filma Harrelsonov film ima jako malo veze. Kako se sve snimalo u jednom kadru, jasno je da ovdje ima i dosta improvizacije, a uz Woodyja sami sebe glume još mnoga poznata lica poput Owena Wilsona. Jednu od epizodnih uloga igra i poznata hrvatska glumica Zrinka Cvitešić (koja bliski susret s Woodyjem u ovom filmu neće pamtiti po dobrom), a tu je i legendarni country kantautor Willie Nelson, koji se poput nekog teksaškog boga ukazuje Woodyju u zatvoru.
Iako ovo nije klasična komedija, ima tu dosta humora i crnog humora, a Harrelson dosta i satirizira i ironizira samog sebe i svoj status filmske zvijezde. Također se poigrava i sa stereotipima odnosno samog sebe istovremeno predstavlja i kao pravu "party životinju" koja orgija s tri djevojke pa se sljedećeg dana tog uopće i ne sjeća, ali i kao obiteljskog čovjeka kojemu su žena i djeca ipak na prvom mjestu i za koje bi učinio sve. Ovim filmom kao da pokušava prikazati koliko je teško istovremeno balansirati s ove dvije strane te su izlasci kao vražićak na lijevom, a obitelj kao anđelčić na desnom ramenu. Vidimo koliko se on bori sa samim sobom, koliko mu istovremeno smeta, ali i imponira što ga ljudi prepoznaju na ulici i kako se s pritiskom ponekad jako teško nosi. Mora se priznati da si je Harrelson dao zahtjevan zadatak sa svojim redateljskim debijem, a na koncu je isporučio zabavan film koji vrijedi pogledati.
Primjedbe
Objavi komentar