Koreanca Kim Ki-duka svakako bih svrstao u red najprovokativnijih i najkontroverznijih filmaša današnjice. Kim je čovjek koji svojim filmovima voli šokirati, izazivati, gotovo pa tražiti reakciju kod publike, a nije rijedak slučaj da u svojim djelima on pribjegava i korištenju prilično ekstremnog i eksplicitnog nasilja. Pieta je definitivno jedan od njegovih najkontroverznijih filmova za koji se donekle i s razlogom za Kima govori da je ovaj puta možda i pretjerao s morbidnostima i bolesnoćama. U ovom filmu pratimo misterioznu vezu brutalnog mladića koji radi kamatar za lokalne gangstere te sredovječne žene koja se ni otkuda pojavljuje i tvrdi da je njegova majka. Kim u Pieti kombinira kršćansku simboliku (sam naziv Pieta Kim je posudio iz kršćanstva i tako se naziva čuvena Michelangelova skulptura u kojoj bogorodica drži umrlo tijelo Isusa Krista, a mi bismo i statuu i film mogli prevesti kao Okajanje) s brutalnim nasiljem, seksualnošću pa čak i kanibalizmom i incestom.
Pieta je premijeru imala na slavnom festivalu u Veneciji, gdje je unatoč zgražanju dijela publike dobila glavnu nagradu, odnosno Zlatnog lava te je na taj način Pieta postao prvi korejski film koji je osvojio glavnu nagradu na jednom od tri najprestižnija festivala (Berlin, Cannes, Venecija). Osim toga, Pieta je 2012. godine izabrana za najbolji korejski film, Kim je dobio nagradu za najboljeg redatelja, a glumica koja je utjelovila kamatarovu majku dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu godine. Bila je Pieta i korejski kandidat za Oscara te godine, no na kraju nije ušla u krug nominiranih filmova izvan engleskog govornog područja. Kimovi filmovi i inače su djela kod kojih nikada ne znaš što od njih očekivati, a Pieta je posebna jer se iz intenzivnog, bolesnog i morbidnog filma u drugoj polovici pretvara u fantastičnu psihološku studiju glavnog lika te gotovo prelazi u klasični korejski film osvete.
Lee Kang-doa na samom početku upoznajemo kao potpuno bolesnog, bezdušnog i otuđenog mladića, koji nema nikoga, a njegov je posao naplata dugova. On recimo jadnim obrtnicima posudi 3000 dolara, u roku od samo mjesec dana taj se dug poveća za deset puta, a kako bi osigurao svoja potraživanja svi dužnici moraju potpisati osiguranje za invaliditet. Naravno da nitko od njih u roku od samo tridesetak dana ne uspijeva vratiti toliki novac, a tada na scenu stupa Lee, koji s nevjerojatnom strašću i guštom uživa u ozlijeđivanju i sakaćenju tih nesretnih ljudi. No, jednog dana Leeju se na vratima pojavi misteriozna žena. Ona tvrdi da je njegova majka koja ga je napustila odmah nakon što se on rodio, a usprkos tome što u početku ne želi imati veze s njom, Lee i misteriozna žena počinju uspostavljati (čak prilično incestuozan) odnos. Otkako mu je u život ušla majka, Lee se počinje i mijenjati te nije više on onaj isti manijak i nasilnik koji s neviđenim veseljem ljudima drobi ruke u tokarskom stroju i baca ih s drugog kata zgrade. Počinje se on polako pretvarati u dijete obasut tom silnom majčinom pažnjom te krene upadati u probleme sa svojim šefom jer više od ljudi ne želi iznuđivati novac. No, ne bi Kim bio Kim da nam u samoj završnici ne priušti nekoliko ogromnih šokova i iznenađenja te strašnu posljednju scenu iskupljenja ili okajanja, a donekle mu se može prigovoriti da je u završnici pomalo skrenuo u gotovo pa klasični korejski film osvete.
Ovaj film bi svakako bilo najbolje promatrati na čistoj simboličkoj razini te unatoč tome što je riječ o izrazito teškom djelu, koje definitivno nije za svakoga, Kim u Pieti nudi prilično nesvakidašnje filmsko iskustvo. Činjenica je da se neke od scena zbog svoje surovosti i morbidnosti gotovo pa ne mogu gledati, a Kim kao da je i stilski pokušao utjecati na to da kompletni ugođaj djeluje što odbojnije. Tako je i fotografija dosta mračna, dobar dio filma snimljen je kamerom iz ruke, a tu su i neke od najbolesnijih i najkontroverznijih scena u filmu ikada. Tako u jednoj sceni Lee sa svog bedra reže komad mesa i daje majci da ga pojede kako bi dokazala da je doista njegova majka, dok je u drugoj praktički siluje. Iako je potpuno jasno da će takva rješenja za mnoge biti potpuno neprihvatljiva i neumjesna, Kim je očito čovjek koji u svojim filmovima voli prelaziti granice te mu je osnovna intencija izazvati reakciju kod publike, bila ona pozitivna ili se u njoj podrazumijevalo da gledatelj napušta kino, njegovi filmovi ne mogu se gledati ravnodušno. Pieta definitivno nije film za svačiji ukus i riječ je o čistokrvnom art-filmu (kao uostalom i gotovo sve što je ovaj Koreanac snimio), o čijoj kvaliteti i neobičnosti najbolje govore njegove nagrade. Ovo je film samo za one hrabre.
Primjedbe
Objavi komentar