Što se to događa s bugarskim filmom,
stvarno ne znam, no mogu samo reći - ljudi nastavite tako i dalje! Nakon
briljatne "Slave" još jedan izvrstan film dolazi iz ove zemlje, a
njegovo ime je "Posoki" ili "Directions" u engleskom
prijevodu. Riječ je o još jednoj brutalnoj i potresnoj priči iz bugarske
svakodnevice, koju je napisao i režirao njihov možda i najpriznatiji i
najpoznatiji aktualni filmaš Stefan Komandarev. Upravo je Komandarev snimio
film dugačka imena "Svijet je velik, a spas čeka iza ugla", nagrađivanu
nostalgičnu dramu s genijalnim Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi.
Mislim da mi je sve donedavno upravo taj film bio i jedini doticaj s
recentnom bugarskom kinematografijom, a onda u posljednjih godinu, dvije,
zanimljivi i izvrsni filmovi odande dolaze kao na tekućoj vrpci. Posljednji
dokaz da je bugarski film u velikom naletu je "Posoki", priča o
jednoj noći u životu nekolicine taksista iz Sofije.
Iako mislim da ovaj film nije
snimljen po stvarnom događaju, također je riječ o iznimno realističnom djelu
motiviranom surovom bugarskom svakodnevicom i stvarnošću. Premijeru je
"Posoki" imao na kritičarskoj večeri festivala u Cannesu 2017.
godine, a prikazan je i na mnogim drugim festivalima, među kojima i u Sarajevu
te se za ovaj film može reći da je tipičan izdanak istočnoeuropske
kinematografije sa socijalnom i društvenom tematikom kakvu smo do sada obično
imali priliku gledati u ruskim i rumunjskim društvima. Financijski i duhovno
opustošeno bugarsko društvo očito postaje nepresušno vrelo inspiracije
tamošnjim filmašima, a ovaj film možda je i najbolji dokaz svega što danas ne
valja u svim tim našim posttranzicijskim društvima. Od nacionalizma i
šovinizma, straha i mržnje od izbjeglica iz Azije i Afrike, velikih socijalnih razlika,
korupcije, privatizacijske pljačke, potpuno izokrenutog vrijednosnog suda,
masovnog iseljavanja stanovništva na razvijeni zapad i brojnih uništenih
sudbina.
Samo iz ovih posljednjih nekoliko
redaka vidimo da se stanje u Bugarskoj, iz koje smo se donedavno znali
ismijavati kao da je zaostalo ruglo u kojem se ljudi i dalje voze u konjskim
zapregama, ne razlikuje previše od naše svakodnevice. Vidimo da je sve to
zapravo potpuno isto i da nam perspektiva na ovim prostorima i nije bajna. Može
trubiti tko što hoće od rastu industrijske proizvodnje, BDP-u, ovome, onome,
kad je najbolji pokazatelj da na ovim prostorima nešto dubinski i strukturno ne
valja taj da ljudi bježe glavom bez obzira u neke druge krajeve Europe i
svijeta. Tako i u ovom filmu, čija se radnja odvija u sjeni incidenta u kojem
je jedan taksist ustrijelio prvo bankara koji ga je pokušao iznuđivati pa sebe,
pratimo noćni život Sofije kroz taksiste i njihove putnike. Među taksistima
imamo tako najrazličitije ličnosti - od penzionera kojem je nedavno preminuo
sin, do profesora kojima plaća u školi nije dovoljna za prehranjivanje obitelji
pa noću mora i voziti taksi pa do onih kojima su životi uništeni još za vrijeme
komunizma.
Slična je i struktura putnika. Imamo
tu kardiokirurga koji se sprema na posljednju operaciju prije selidbe za
Njemačku, pijanog bahatog činovnika koji se s ljubavnicom navlači po taksiju,
razmažnih i bahatih klinaca koji idu u noćni provod, kao i nekadašnjeg
funkcionara za vrijeme komunizma koji se samo preko noći presvukao, postao
ugledni biznismen pa emigrirao u Austriju te na svoju zemlju sada gleda kao da
je šupak svijeta. Vidimo ovdje kako taksisti svojim putnicima povremeno moraju
služiti i kao psiholozi, neki naštimavaju taksimetre kako bi varali svoje putnike,
neki će im se smilovati pa će ih prevesti i besplatno, a nasilje je pogon na
koje ovo društvo vozi. Već u samom startu vidimo da se radi o društvu u
ozbiljnim problemima kad u jedan od taksija upada srednjoškolka, koja bježi iz
škole i u taksiju se presvlači i šminka te ide na kurvanje. Vidimo Sofiju kao
grad užasnih kontrasta, kao grad blještavila i meku za noćni život, a
istovremeno po ulicama vidimo i ofucane prostitutke te ljude koji kopaju po
kontejnerima za smeće. Uspio je Komandarev fantastično prikazati tu bugarsku
kontradiktornu svakodnevicu, a prilično zanimljiv, ali i dobar izbor pokazalo
se korišteno snimanje kamerom iz ruke. Gotovo cijeli ovaj flm odvija se u
taksijima i kamerman je vozače i putnike snimao sa suvozačkog mjesta, tako da
imamo i taj dodatni osjećaj autentičnosti. Fantastičan i prilično
brutalan film, koji šokira i pogađa u bit problema svojom realnošću.
Primjedbe
Objavi komentar