Prilično čudna crna komedija iz Tajvana debitantski je dugometražni igrani film tamošnjeg filmaša Huang Hsin-yaoa, koji je sam napisao i režirao priču o velikom Budi. Huang je do sada uglavnom snimao dokumentarce, što se stilski lako može vidjeti i ovdje, a film je nastao po njegovom istoimenom kratkom igranom filmu otprije nekoliko godina. Svojim likovima Huang je dao prilično bizarna imena pa se tako jedan od junaka zove Krastavčić (Pickle). On je noćni čuvar u tvornici u kojoj se izrađuju brončae statue, među kojima i statua velikog Bude, a njegov najbolji prijatelj Pupak (Belly Button) bavi se skupljanjem otpada i njegovom preprodajom. Svake noći Pupak stiže kod svog frenda na radno mjesto te skupa oni gledaju televiziju i listaju porno magazine, a kad se jedne noći televizor pokvari, njih dvojica odluče pregledavati snimke koje je zabilježila nadzorna kamera u automobilu Krastavčićeva šefa. Ubrzo se ispostavi da je šefova ljubavnica gotovo stalno s njim u autu, a uskoro vide i nešto što nikako nisu smjeli vidjeti i što bi ih moglo skupo koštati.
Ovo uskoro iz reda ili dva iznad treba shvatiti ipak prilično uvjetno pošto je tempo ovog filma prilično spor, a Veliki Buda pomalo je i eksperimentalno djelo u kojem se Huang poigrava sa samom filmskom tehnikom. Tako je veći dio filma snimljen u crno-bijeloj tehnici, dok su snimke s nadzorne kamere koje Krastavčić i Pupak noćima pregledavaju snimljene u boji. Imamo tu i sveznajućeg pripovjedača koji se svako malo ubacuje i nešto baljezga, pojašnjava i približava te povremeno pokušava biti duhovit (očito se moj smisao za humor s tajvanskim smislom za humor prilično razlikuje pošto mi gotovo ništa u ovom filmu nije bilo smiješno), a sam koncept sveznajućeg pripovjedača ionako mi je obično problematičan i djeluje mi kao nespretno rješenje. Osim ako je taj sveznajući pripovjedač Sam Eliott u Velikom Lebowskom. No, da nije bilo tog pripovjedača s kojim se priča uspjela barem donekle skratiti, možda bi tada ovaj film trajao još i duže nego što ovako traje.
Činjenica je kako je s ovim filmom Huang pokušavao i pomalo satirizirati tajvansko društvo, no kod filmova iz ovako za nas egzotičnih zemalja dosta mi je problematično što su mi ta društva prilično nepoznata pa je dosta teško i shvatiti njihovu zajebanciju. Na domaćem terenu Veliki Buda+ pokazao se kao pravi pogodak jer je osvojio dosta nagrada u izboru za tajvanski film godine. Također, ima i četiri nominacije za Azijski film godine, među kojima i za najboljeg novog redatelja i najbolju filmsku fotografiju. Veliki Buda svakako je po svojo formi zanimljiv film i film koji je prilično teško usporediti s nekim drugim filmom, no u svakom slučaju sam od njega ipak očekivao nešto više.
Primjedbe
Objavi komentar