Koliko
se čovjek osjeća beskorisnim i poniženim dok je bez posla i što
gubitak posla osim na egzistencijalnoj razini za pojedinca znači i
na psihološkoj razini, fantastično prikazuje ova socijalna drama
koja je 2002. godine pokupila sve najvažnije nagrade u izboru za
španjolski film godine (film, režija, glavni i sporedni glumac).
Zanimljivo je da je ovaj film bio i španjolski izbor za nominaciju
za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja i dana
mu je prednost u odnosu na ponajbolji film Pedra Almodovara "Pričaj
s njom". To se na kraju i nije pokazala toliko pametnom odlukom
pošto "Ponedjeljci na suncu" na kraju nisu ušli u krug
nominiranih, dok je Almodovar za svoj film dobio nominaciju za
najboljeg redatelja te je osvojio Oscara za najbolji originalni
scenarij.
Pratimo
tako u ovom filmu skupinu muškaraca koji su ostali bez posla nakon
što se zatvorilo brodogradilište u galicijskom gradu Vigu.
Nedostatak posla na sve njih utječe različito, a ostali su svi oni
u kontaktu i najčeće se susreću u kafiću koji je nakon što je
otpušten otvorio jedan od njihovih kolega. Santa (odlični Javier
Bardem) svojevrsni je vođa ove grupe, buntovnik koji je ogorčen
situacijom i gadi mu se sustav u kojem se tvornice u njegovoj zemlji
zatvaraju i otpuštaju ljudi koji su ondje proveli svoj cijeli radni
vijek kako bi pohlepni tajkuni napunili račune samo prebacujući
proizvodnju u zemlje trećeg svijeta. Svoj bijes Santa je iskalio i
na imovini tvornice, zbog čega je završio na sudu, dok drugi član
ovog društva, Jose (Luis Tosar) gorčinu utapa u alkoholu i zbog
viška slobodnog vremena hvata ga paranoja te postaje zavidan na
svoju suprugu za koju je uvjeren da će ga ostaviti pošto je
beskorisan. Tu je i Lino, koji uporno traži poslove koji su daleko
iznad njihovih kvalifikacija, Amador je ozbiljno zabrazdio s cugom
nakon što ga je napustila žena, dok je Reina pronašao posao kao
čuvar u lokalnom nogometnom klubu te cijelu ekipu šverca na
utakmice.
Pa iako su svi on karakterno potpuno različiti jedan od drugog i naizgled nema nikakve logike da bi se baš ti ljudi družili, godine i godine zajedničkog rada u škveru su ih povezale za cijeli život. A tu je i zajednička im sudbina i osjećaj odbačenosti od društva kojem su dali sve. Osim što je ovaj film krasna karakterna studija radničke klase u izumiranju, imamo priliku u njemu upoznati ljude koji se ne uspijevaju snaći u novonastalim okolnostima. Vještine koje oni posjeduju više nisu nikome potrebne, a svi oni smatraju da su prestari kako bi se mijenjali i počinjali ispočetka te jedan drugoga kao da istovremeno i vuku prema dna, ali i jedan drugome služe kao oslonac jer nitko drugi ih ne može razumjeti i shvatiti ono kroz što prolaze. Mora se priznati da nam je ugledni španjolski filmaš Fernando Leon de Aranoa (upravo mu u kina treba stići biografski film o Pablu Escobaru u kojem je El Padrona utjelovio Bardem, a partnerica mu je Penelope Cruz) donio pomalo gorak, ali iskren film o važnoj društvenoj temi.
Primjedbe
Objavi komentar